hrvatski

Znači li inkontinencija i prestanak seksualnog života?

O seksualnosti kod inkontinencije, a posebice o seksualnim problemima kod inkontinencije ne govori se ni u ambulantama, ni na kongresima, jer su obje ove teme visoko stigmatizirane. Ljudima je teško priznati da imaju inkontinenciju, teško im je priznati i govoriti o seksualnim smetnjama, a posebice je veliki problem kad je prisutno i jedno i drugo. Iz istraživanja je poznato da većina bolesnika koji ima seksualne probleme o njima ne govori svojim liječnicima, već očekuju da će ih liječnik pitati o seksualnosti. Preko 90% pacijenata smatra da je dužnost liječnika da pita o seksualnosti. Nažalost, liječnici ne pitaju, zbog različitih razloga (sram, nedostatak znanja o tome kako komunicirati o seksualnosti, nedostatak znanja o važnosti seksualnosti za pacijente). Različita istraživanja pokazuju da svega 4-30% liječnika pita svoje pacijente o seksualnom funkcioniranju i seksualnim problemima. Važno je naglasiti da i pacijenti sa inkontinencijom smatraju da je da seksualno funkcioniranje važno (preko 85% pacijenata navodi da je seksualnost važna). Učestalost seksualnih smetnji daleko je viša u osoba s inkontinencijom, nego u općoj populaciji. Kod žena su zahvaćene sve faze ciklusa seksualnog odgovora (osim orgazma), a kod muškaraca je najviše pogođena faza uzbuđenja (tj. prisutnost erektilne disfunkcije). Kod žena je povećana učestalost i dispareunije. Razlozi za visoki komorbiditet seksualnih smetnji i inkontinencije mogu biti biološki, psihološki i sociokulturološki. Od bioloških faktora to mogu biti bolesti koje dovode do inkontinencije (npr. bolesti prostate koji istovremeno nose i rizik od seksualnih smetnji) ili posljedice liječenja (npr. zračenje ili operacije). Poznato je da urgentna inkontinencija češće povezana sa seksualnim smetnjama, a kod žena prisutnost prolapsa i paritet. S druge strane, težina i trajanje inkontinencije nisu u vezi s pojavom i težinom seksualnih smetnji. Od psiholoških čimbenika važni su anksioznost, briga, sram, krivnja, depresivnost, sniženo samopoštovanje. Posebno je važna promijenjena slika o tijelu i doživljaj sebe kao seksualnog bića, jer većina osoba s inkontinencijom doživljava pojavu inkontinencije kao nešto nespojivo sa seksualnošću, te se smatraju neprivlačnima svojim partnerima, tj. da ne mogu uz ovaj problem (inkontinenciju) biti partneru izvor seksualnog zadovoljstva i ugode. Najčešći strahovi osoba s inkontinencijom jesu da će se inkontinencija dogoditi tijekom samog odnosa i da će miris urina ugroziti seksualnu poželjnost i napaljenost partnera. Istraživanja pokazuju da je učestalost inkontinencije tijekom odnosa oko 50% kod žena, dok za muškarce u literaturi o tome nema podataka. Međutim, važno je reći da preko 40% partnera uopće ne primijeti da dolazi do inkontinencije u odnosu, a 2/3 navodi da im to nije važno. Ovaj je podatak bitan, jer je upravo strah osobe s inkontinencijom da će se istjecanje urina dogoditi u odnosu zapravo njihovim partnerima nevažan ili to uopće ne vide. Upravo zbog ovih strahova velik broj ljudi s inkontinencijom počne izbjegavati seksualne odnose (prema različitim istraživanjima i do 1/3 osoba), unatoč tome što imaju seksualnu želju i smatraju da je seksualnost važna. Liječnici svih struka mogu pomoći u poboljšanju seksualnog funkcioniranja osoba s inkontinencijom. Kao prvo, valja osobe to pitati. Ljudi očekuju da će ih liječnik pitati, te čekaju ovo pitanje. Ukoliko liječnik postavi pitanje o seksualnosti, on time daje do znanja osobi da se o tome može razgovarati, te postoji veća šansa i da će nakon našeg takvog pitanja osoba postaviti pitanje vezano uz seksualnost i da će nam reći ako takvih problema ima. Također, liječnik treba pitati razumljivim rječnikom i treba pitati o svim fazama seksualnog odgovora (tj. pitati za seksualnu želju, uzbuđenje /erekciju i vlaženje/, te orgazam i bolove u odnosu). Već sam razgovor o seksualnosti je i terapija, jer se na taj način smanjuju strah, osjećaj usamljenosti i izoliranosti, a mogu se i razriješiti neke nedoumice ili pogrešne pretpostavke koje pacijenti imaju. Iznimno je važno pitati i za uzimanje lijekova (jer velik broj lijekova može biti uzrokom seksualnih problema). Korisno je u razgovor uključiti i partnera/icu, te ih potaknuti na razgovor o seksualnim željama, očekivanjima, igrama, ulogama, strahovima. Od praktičnih savjeta, pacijentima se može reći da ograniče unos tekućine prije planiranog odnosa, da prije odnosa se pomokre, da ne uzimaju diuretike ili diuretičnu hranu (npr. šparoge), da odaberu položaj u seksu u kojem je rizik od istjecanja urina manji (npr. žena u gornjem položaju ili bočni položaj). Od koristi može biti savjetovanje partneru da ne sudjeluje u njezi inkontinencije, jer to sigurno ne povećava njihovu seksualnu poželjnost (već ih stavlja u ulogu njegovatelja, roditelja, a ne seksualnog partnera). Seksualno funkcioniranje mogu poboljšati i Kegelove vježbe, povećanje intimnosti u odnosu između partnera, novost i uzbuđenja u životu, korištenje seksualnih igračaka, masturbacija.

seksualni problemi, inkontinencija, seksualno savjetovanje

nije evidentirano