hrvatski

Hrvatsko izborno zakonodavstvo za parlamentarne i predsjedničke izbore od 17.2.1990. do 30.9.1993

Autor u podrobno i kritički analizira hrvatsko izborno pravo koje je uređivalo izborni proces u tri sukcesivna navrata izbora u Hrvatskoj, naime prvih višestranačkih izbora održanih u travnju 1990., predsjedničkih i parlamentarnih izbora održanih u kolovozu 1992. i parlamentarnih izbora za drugi dom hrvatskog parlamenta (Županijski dom) održanih u veljači 1993. Značajno je naglasiti da su izbori svaki put održani prema drugačijim izbornim zakonima koji su uređivali izborni proces. Stoga je analiza provedena kao sustavno usporedno istraživanje čiji je cilj da opiše izmjene u izbornom pravu i otkrije opći smjer tih izmjena kao i njihovu svrhu. Štoviše, analiza je usredotočena na specifične stipulacije izmjenjenih izbornih zakona, ali uključuje i podrobno istraživanje relevantnih akata različitih institucionalnih tijela, koja su imala ovlasti i igrala značajnu ulogu u izbornom procesu općenito, kao što su Vrhovni sud, Izborna komisija Republike Hrvatske itd., pretpostavljajući da izborni proces nije bio uređen samo odgovarajućim odredbama izbornih zakona, već i stvarnim ponašanjem nekih institucionalnih tijela, koja su utjecala na taj proces. Tri su glavne ideje bile poticaj za analizu: prvo, ideja o vrlo velikom značaju zakona koji uređuju izborni proces za svaku skupinu i pojedinca, koji sudjeluju ili su ovlašteni sudjelovati u takvom procesu, zbog činjenice da takvi zakoni općenito određuju tko će donijeti druge zakone ; drugo, ideja o presudnom značaju početnih pravnih akata u ustanovljavanju i definiranju razvijajućeg izbornog sustava kao nužne komponente novog političkog sustava, budući da takvi akti imaju dugoročne posljedice poglavito u mogućem “zamrzavanju” razvijajućeg društvenog i političkog sustava u njegovom početnom obliku ; i treće, ideja, koja je relevantna za teoriju demokracije, da ne samo visoka načela već i male “tehničke pojedinosti” igraju značajnu ulogu u funkcioniranju političkog sustava koji hoće biti demokratski. Autorova je analiza koncentrirana na niz specifičnih čimbenika, koji su preliminarno identificirani najpresudnijim u izbornom pravu, kao i u izbornom procesu, sa stajališta teorije demokracije. Takvi su presudni čimbenici bili izabrani uzimajući u obzir listu čimbenika koju su razradili i opisali Nohlen te Grofman i Lijphart. Slijedeći njihove ideje razrađena je podrobnija lista presudnih čimbenika te je uporabljena kao pojmovni okvir za analizu, pretpostavljajući da bi takvi čimbenici mogli biti simptomatični u otkrivanju mogućih i vjerojatnih manipulacija s izbornim pravom i izbornim procesom. Sljedstveno su tome rezultati analize predstavljeni na osnovi liste takvih presudnih čimbenika koji također služe kao osnova diobe knjige u odgovarajuće odjeljke. Analizirani su presudni čimbenici: 1.) Biračko pravo (aktivno biračko pravo, općenitost aktivnoga biračkog prava, jednakost biračkog prava, direktnost aktivnoga biračkog prava, slobodnost aktivnoga biračkog prava) ; 2.) Pasivno biračko pravo (uključujući inkompatibilnost) ; 3.) Uvjeti za stjecanje biračkog prava i registraciju (dokazivanje biračkog prava) ; 4.) Birački popisi (vođenje biračkih popisa, stalni i ad hoc birački popisi, specijalni birački popisi, dopunjavanje na dan izbora i sprečavanje dvostrukog glasovanja, objavljivanje i uvid u biračke popise, ispravak biračkog popisa, takse za ispravke) ; 5.) Izborna geografija (određivanje izbornih jedinica, procedura diobe na izborne okruge i veličina izbornih okruga) ; 6.) Izborni organi ; 7.) Izborni proces (lakoća stranačkog/kandidatova pristupa političkom/izbornom procesu) ; 8.) Struktura političkog natjecanja ; 9.) Izborna kampanja (izborna propaganda i pravila pristupa medijima, restrikcije razdoblja tijekom kojeg kampanja može biti vođena, financiranje izborne kampanje i troškovi za provođenje izbora) ; 10.) Lakoća glasačeva pristupa glasovanju ; 11.) Struktura glasovanja (specijalna obilježja oblika glasačkog listića) ; 12.) Prebrojavanje i zbrajanje glasova ; 13.) Mjerila odlučivanja (izborne formule) ; 14.) Proglašavanje rezultata i objavljivanje rezultata ; 15.) Stupanj “povezivanja” izbora ; 16.) Mehanizmi glasačke intervencije (opoziv) ; 17.) Reprezentacija skupnih interesa ; 18.) Demokratska kontrola nad cjelokupnim izbornim procesom ; 19.) Pravna zaštita izbornog prava (kaznenopravna zaštita, drugi oblici pravne zaštite). Svaki je od tih presudnih čimbenika analiziran na usporedan način povezivanjem odgovarajućih odredbi izbornog prava koje je uređivalo prve višestranačke izbore 1990., sa odredbama zakona koji su kasnije doneseni i uređivali su izbore 1992. i 1993. U nekim je specifičnim slučajevima provedeno usporedno istraživanje postojećih odredbi u hrvatskom izbornom pravu s odgovarajućim odredbama njemačkog izbornog zakona, službeno proglašenog modelom za stvaranje odgovarajućeg hrvatskog. Na kraju opisa rezultata podrobne kritičke analize, koja je redovito obavljena od članka do članka uspoređivanih zakona, brojni su opći zaključci izrijekom naglašeni. Najopćenitiji je zaključak da su u reformama izbornog prava bez izmjena preuzimana stara problematična rješenja, a da su na račun starih, dobrih rješenja uvedena nova, problematična. Prvo, iako je ukinuto nekadašnje pluralno biračko pravo, na planu jednakosti biračkog prava nije postignut veći napredak zbog zadržavanja nejednake težine pojedinačnoga glasa. Drugo, nije došlo do napretka na planu ustavno-zakonskih ograničenja mogućnosti manipulacija putem izborne geografije. U čitavom analiziranom razdoblju nije bilo pravila koja prisiljavaju izborne okruge da udovolje jednakim kritrijima broja populacije ili normama o cjelovitosti ili da osiguraju predstavljanje etničkih ili drugih interesnih zajednica. Treće, napušten je međustranački nadzor izbora iako se po opće prihvaćenom mišljenju osiguravanje međustranačkog nadzora u samim organima za provedbu izbora pokazalo izrazito djelotvornim sredstvom osiguranja njihova djelovanja. Paralelno je ukinuta institucija Republičkog odbora za nadzor izbora, koja se mogla razviti u korisni, dodatni, demokratski oblik kontrole izbora, a da nije bila ponuđena nikakva zamjena. To pojačava negativne učinke ukidanja međustranačke kontrole izbora. Četvrto, većinska izborna formula za izbore za Županijski dom Sabora zamijenjena je proporcionalnom izbornom formulom koja se primjenjuje u malim izbornim jedinicama usprkos nesumnjivo točnoj znanstvenoj ocjeni da se taj sustav može primjeniti u izbornim jedinicama u kojima se bira najmanje četiri ili više zastupnika jer se pri izboru manjeg broja zastupnika nema što dijeliti između kandidata različitih stranaka koje sudjeluju na izborima. Peto, glasovanje uz potvrde, bez upisa u izvode iz popisa birača, kao mogući izvor izbornih prijevara (dvostruko ili višestruko glasovanje), umjesto da bude svedeno na minimum dobilo je 1992. neslućene razmjere. Šesto, “tehnička” pravila novog izbornog prava nisu precizna, a tajnost je glasovanja ozbiljno dovedena u pitanje novelom članaka 13. i 14. Zakona iz 1993., koja čini obveznim sadržajem glasačkog listića na zastupničkim izborima serijski broj listića. Sedmo, novi su izborni zakoni povećali broj specijalnih biračkih popisa, čime je kontrola jednakosti prava glasa dodatno otežana. Osmo, ukinuto je pravilo o dostavljanju službenog izvješća o rezultatima izbora Saboru a da nije nadomješteno bilo kakvim preciznijim pravilom o objavljivanju službenih rezultata. Ima više pravila o čuvanju, nego o objavljivanju izbornih rezultata. Konačno, autor zaključuje da postoje suviše brojne razlike između postojećeg hrvatskog izbornog prava i njemačkog izbornog zakona da bi se moglo opravdano tvrditi da je potonji korišten kao model prvog.

izbori, izborno pravo, parlamentarni izbori, predsjednički izbori

engleski prijevod: “Croatian Electoral Legislation for Parliamentary and Presidential Elections from 14 February 1990 to 30 September 1993”, 1 Croatian Critical Law Review (1996), br. 2-3, str. 203-352