hrvatski

Javnost i propaganda. Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945.-1952.

Narodna fronta je organizacija koja je povijesno predstavljala oblik posredovanja partijske volje u vrijeme Drugog svjetskog rata i u poratnoj Hrvatskoj. Nastala kao oblik antifašističkog okupljanja u pokretu otpora, Narodna fronta je istodobno bila i sredstvo u ostvarivanju strateških ciljeva Komunističke partije u uspostavi novog, socijalističkog, društvenog uređenja. Narodnu frontu je činilo više ‘ para’ stranačkih entiteta, ali je dominantno mjesto u njoj imala Komunistička partija, kao njezin inicijator. Nakon 1945. godine Fronta se, zbog svoje organizacijske širine, ali i političkih ovlaštenja koje je imala, pokazala kao pogodno sredstvo za oblikovanje i kontrolu političke i kulturne javnosti. Propagandno-mobilizacijski rad koji se ostvarivao putem Narodne fronte imao je za cilj prikupljanje i oblikovanje podrške novoj vlasti u svim segmentima političkog i kulturnog života i prihvaćanje novog sustava vrijednosti. Iako socijalistički sustavi imaju sve institucije građanskog društva: ustav, parlament, izbore, medije i dr., njihova je uloga bitno drukčija i počiva u samoj konstituciji tih društava. Legitimirajući se povijesnim interesima proletarijata, komunistički pokret je ulogu tih institucija shvaćao tek instrumentalno, u funkciji osnovnog cilja - izgradnje 'besklasnog društva'. U tom smislu ni javnost nema tradicionalnu ulogu posredovanja između države i građana. Vlast ovdje ne zanemaruje javnost, nego je neutralizira i oblikuje kroz sustav propagande. Uspostavljaući vladavinu nad javnosti, mediji ispunjavaju svoju osnovnu zadaću - mobilizaciju javnosti za podršku mjerama vlasti. U središtu 'tvorbe' javnosti u poratnoj Hrvatskoj i Jugoslaviji stajali su 'agitpropi' - partijska agitaciono-propagandna odjeljenja, povezana čvrstim hijerarhijskim vezama. U skladu s doktrinarnim postavkama o potrebi 'unošenja svijesti u mase' sfera javnosti oblikovana je tako da što djelotvornije posluži svojoj svrsi: sustav utjecanja na mase veoma je širok i dobro organiziran, i uključuje, uz partijski aparat i masovne političke organizacije, različita stručna udruženja, republičko i lokalno novinstvo, specijaliziranu informativnu državnu službu. Pored ideoloških smjernica, kao sredstvo utjecaja i kontrole ove sfere javljaju se i kadrovi na vodećim mjestima u sustavu, koje postavlja Komunistička partija. Prvi zadatak 'agitpropa' je stvaranje partijske javnosti, odnosno ideološko i političko obrazovanje članova komunističke partije, koji se, kao ideološka avangarda, ali i mjestom u strukturi vlasti, pojavljuju kao tvorci i tumači javnosti. 'Školovanje masa' obavlja se u raznim oblicima ideološko-političkog 'uzdizanja', tomu služe i novine, priredbe (mitinzi, parade) i drugi oblici simboličke prezentacije. Izborne kampanje u svim su fazama vođene od 'agitpropa' i njihova se uspješnost mjeri rezultatima izbora, i, još više odzivom birača, jer se masovnost smatra pokazateljem političke i socijalne homogenosti. Sličnu reprezentativnu ulogu imaju i parlamentarne institucije: u njima se samo potvrđuju u partijskim tijelima već donešene odluke. Novine imaju propagandnu ulogu, ali su i pomagalo u radu aktivistima, jer sadrže konkretne upute za agitacijski rad. Istodobno, one su i reprezentant službenih stavova vlasti prema najširim slojevima. Iako u političko-partijskom vrhu nema dvojbi oko ciljeva i strategije ostvarivanja ideološkog projekta, interes vlasti za reakciju javnosti ipak postoji.'Glas onih kojima se vlada' ispituje se na osobit način - kroz političke i policijske izvještaje redovito se prati političko raspoloženje stanovništva i sustavno se analiziraju kritički stavovi vlastima nenaklonjenih grupa. Od 1945. do 1952. Komunistička je partija provodila prosvjetnu i kulturnu politiku kroz centraliziran i ideologizirani sustav koji je bio dio cjelovitog sustava društvene transformacije. Težnje k općoj pismenosti i masovnom obrazovanju, prosvjećenosti naroda te protureligioznost, sadržani u konceptu ‘ narodnog prosvjećivanja’ , osnovna su obilježja prosvjetne politike tog doba. U njezinoj izvedbi sudjeluje osobito Narodna fronta kao organizator i voditelj svih prosvjetnih akcija te koordinator rada kulturno-prosvjetnih društava. Politika prosvjećivanja imala je, uz svoju prosvjetiteljsku dimenziju – jer je poratnu Hrvatsku obilježavala neprosvjećenost stanovništva s visokom stopom nepismenosti, razorena kulturna infrastruktura i opće siromaštvo, u isto vrijeme i zadaću pripremanja osnovice za socijalističku preobrazbu društva. Zato prosvjetna akcija u to vrijeme ima i pragmatička obilježja, jer je usmjerena na promjenu tradicijske strukture sela i ubrzano stvaranje i školovanje nove radničke klase. ‘ Statistički optimizam’ u kampanjama prosvjećivanja služio je i za legitimizaciju nove vlasti. U akcijama opismenjavanja stanovništva postignuti su značajni uspjesi (iako ne tako visoki kako ih je prikazivala postojeća vlast), jer su civilizacijsku tekovinu pismenosti približili dotad deprivilegiranim slojevima. Također, povećanje broja škola i nastavnog osoblja, izgradnja domova kulture i narodnih knjižnica u seoskim sredinama te razvijanje radijskog sustava, pridonijeli su podizanju općekulturne razine stanovništva. Zdravstveno prosvjećivanje seoskog stanovništva pridonosilo je boljoj zaštiti žena i djece, što je bilo važno u vrijeme nerazvijene i siromašne zdravstvene službe, osobito manjka liječničkog osoblja u cijeloj Republici. Sadržaji koji su nuđeni u prosvjetno-kulturnoj akciji bili su ideološki usmjereni, što se osobito ticalo odgojno-obrazovnog sustava, ali je bilo prisutno i u radu kulturno-umjetničkih društava, bilo tradicionalnih – nacionalnih društava, kao što su bili hrvatska ‘ Seljačka sloga’ i srpska ‘ Prosvjeta’ , tako i od režima protežiranih, novostvorenih radničkih društava. Na ključnim mjestima u prosvjetno-kulturnim institucijama, bili su, od Partije postavljeni, provjereni i novom sustavu skloni intelektualci, kao i političari. Iako osobito zainteresirana za politički profil nastavnog osoblja u školama i na fakultetima, nova vlast nije u razdoblju 1945.-1952. postigla mnogo u njihovu uključivanju u KP jer je činjenica da je tek oko 10 % svih zaposlenih u ovoj djelatnosti bilo članom KPH. Komunistička vlast se prema tradiciji odnosila selektivno, promičući sve sadržaje i simbole koji su mogli biti protumačeni kao dio povijesne socijalno-klasne borbe radništva i odbacujući one protivne, s ‘ buržoaskim’ atributima. U neposredno poratnom vremenu dominantan je bio sovjetski utjecaj u kulturi, kasnije, s političkim približavanjem Zapadu, u Hrvatsku prodiru sve više proizvodi masovne potrošačke kulture, ali je službena javnost zadržala prema njoj izrazito kritičan odnos. Ideološka podozrivost prema religiji i politička borba nove vlasti s crkvama, osobito Katoličkom crkvom, u poratnom vremenu proizvodila je stalnu napetost u političkoj i kulturnoj javnosti. Vlast je crkvu doživljavala kao najopasnijeg protivnika te je političkom propagandom ali i zakonskim sankcioniranjem nastojala obesnažiti njezin utjecaj. Osobito je to primjetno u ograničavanju slavljenja vjerskih praznika te pri administrativnom otežavanju uvjeta za održavanje vjeronaučne nastave koja je bila dopuštena u državnim školama do 1952. godine

Narodna fronta; Komunistička partija; politika; kultura; javnost; vlast

nije evidentirano