hrvatski

Kvaliteta uključivanja učenika s ADHD-om u redovnim osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj

Djeca i mladi s deficitom pažnje i hiperaktivnim poremećajem (ADHD) imaju veći rizik od neadekvatne socijalne uključenosti i vjerojatnije je da će imati poteškoća u tranziciji kroz sve razine odgojno-obrazovnog sustava. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi broj učenika s ADHD-om u redovnim osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj, istražiti prisutne modele uključenosti i njihovu kvalitetu. Istraživanje je provedeno od travnja do lipnja 2014. u 121 osnovnoj i srednjoj školi u Osijeku, Splitu i Zagrebu. Istraživanje je dio znanstvenog projekta „Ispitivanje socijalne uključenosti i kvalitete podrške u sustavima predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja za djecu i učenike s poremećajem iz autističnog spektra (PAS) i deficitom pažnje i hiperaktivnim poremećajem (ADHD)“, sufinanciranim od strane Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Sudionici istraživanja bili su članovi stručnih timova (edukacijski-rehabilitatori, psiholozi, pedagozi, socijalni pedagozi i logopedi) koji su ispunjavali upitnik posebno konstruiran za potrebe ovog istraživanja („Upitnik za mjerenje kvalitete uključenosti učenika s poremećajima iz autističnog spektra i ADHD-om u redovnim osnovnim i srednjim školama“). Upitnik se sastojao od dva dijela, prvi dio obuhvaćao je pitanja o općim podacima o ustanovi, dok su se drugim dijelom upitnika dobivale specifične informacije o individualnom učeniku s ADHD-om (programima, organizaciji rada, stručnoj podršci vrsti suradnje s roditeljima, potrebama i ponašanjima). Rezultati pokazuju da se veći broj učenika s ADHD-om nalazi u osnovnim školama, ali je njihova zastupljenost značajno manja nego što se navodi u stranoj literaturi. U uzorku svih učenika osnovnih škola u sva tri grada (koje su sudjelovale u istraživanju) ukupno ima dijagnosticirano 449 učenika sa dijagnozom ADHD poremećaja (1.3%), dok je njihova zastupljenost u srednjim školama 0.8% (97 učenika). Prisutni su manje pozitivni stavovi prema uključivanju ovih učenika koji se razlikuju obzirom na tip ADHD poremećaja. Sustav podrške kroz različite aspekte je nedovoljan (ekipiranost stručnih timova, organizacija razreda, broj djece s teškoćama, nedovoljna educiranost osoblja itd.), što je u korelaciji i sa još uvijek prisutnom slabijom tolerancijom u školama prema ponašanjima koja čine ADHD poremećaj. Dobiveni rezultati ovog istraživanja vrlo su važni za izrađivanje smjernica a daljnje mjere i strategije za podizanje kvalitete uključivanja djece s teškoćama i postizanja jednakih mogućnosti za sve

uključivanje/inkluzija ; ADHD ; redovne osnovne i srednje škole

nije evidentirano