Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

„Nepoznati anđeli Giuseppea Groppellija u Zadru i oltar svete Stošije u Katedrali“ (CROSBI ID 240639)

Prilog u časopisu | izvorni znanstveni rad

Tulić, Damir „Nepoznati anđeli Giuseppea Groppellija u Zadru i oltar svete Stošije u Katedrali“ // Ars Adriatica, 6 (2016), 155-174

Podaci o odgovornosti

Tulić, Damir

hrvatski

„Nepoznati anđeli Giuseppea Groppellija u Zadru i oltar svete Stošije u Katedrali“

Nekadašnji glavni grad Dalmacije, Zadar obilovao je spomenicima iz 17. i 18. stoljeća, napose oltarima, kipovima, slikama. Velik dio tog naslijeđa izgubljen je već samim krajem 18. i u prvim desetljećima 19. stoljeća, kada je nekadašnju venecijansku Dalmaciju preuzela Austrijska, potom Francuska te ponovno Austrijska uprava. Brojne su crkve zatvorene, inventari rasprodani ili izgubljeni, a građevine prenamijenjene ili srušene. Iz jedne takve potječu dva neobjavljena anđela-putta smještena na tjeme unutrašnjeg luka svetišta zadarske crkve Gospe od Zdravlja (Kaštela) na kraju Kalelarge (sl. 1). Obje su mramorne skulpture vidno prepravljene te su sekundarno postavljene uz mramornu kartušu s naknadno postavljenim natpisom iz 1938., a koji spominje obnovu crkve iz vremena dok su njome upravljali kapucini. Na draperiji desnog anđela-putta nalaze se inicijali I. G. koje treba pročitati kao potpis venecijanskog kipara Giuseppea Groppellija (Venecija, 1675. – 1735.). Ovaj se je majstor punim imenom IOSEPH GROPPELLI potpisao na bazi skulpture svetog Krševana, danas u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru (sl. 2). Skulptura je, zajedno sa potpisanim kipom svete Stošije majstora Antonija Corradinija (sl. 3) nekada pripadala glavnom oltaru u monumentalnoj zadarskoj crkvi svetog Donata, a koja je desakralizirana 1798. godine. Nedavno su pronađena i dva anđela sekundarno postavljena na zabat glavnog oltara crkve Gospe Loretske u zadarskom predjelu Arbanasi, od kojih je onaj s desna također označen inicijalima I. G. (sl. 4). Ne treba sumnjati da su sva ova djela pripadala istoj cjelini, već spomenutom nekadašnjem oltaru iz svetog Donata, a koji je 1822. bio preseljen u Katedralu te je prepravljen postao novi oltar u kapeli svete Stošije. Giuseppe i njegov mlađi brat Paolo Groppelli od 1708. vodili su i stvarali u obiteljskoj radionici te su zajednički potpisivali kipove. Stoga su ovdje novo otkriveni Giuseppeovi kipovi važan doprinos majstorovom samostalnom opusu. Teško je razlikovati njihove zajedničke radove, no smatra se da je Paolo bio kvalitetniji kipar od brata. Važno je usporediti dva njihova rada, a za koje se može reći da su nastala nezavisno. To je Paolov kip Gospe od Ružarija iz 1708. što se izvorno nalazio u nekadašnjoj benediktinskoj crkvi Santa Croce na Giudecci u Veneciji, a koji je početkom 19. stoljeća kupljen za župnu crkvu u Velom Lošinju. Ako se usporedi Paolovo lice Djeteta Isusa s onim na potpisanoj Giuseppeovoj skulpturi anđela-putta iz Zadra, tada se može vidjeti velika sličnost među njihovim djelima (sl. 5, 6). Ipak Paolov rad nešto je suptilniji i mekše oblikovan od Giuseppeovog. Radionici Giuseppea i Paola Groppellija ovdje se mogu pripisati dva velika mramorna anđela na glavnom oltaru župne crkve u mjestu Concadirame kraj Trevisa, a koji su stilski vrlo slični kipovima anđela u ljubljanskoj katedrali nastalima oko 1710. godine (sl. 7, 8, 9, 10). Također opusu Giuseppea i Paola Groppellija treba dodati i dva mramorna poklekla anđela na oltaru Sakramenta u venecijanskoj crkvi Santa Maria Formosa, a kojima je nešto oštećena površina mramora (sl. 11, 12). Vraćajući se nekadašnjem glavnom oltaru u zadarskoj crkvi svetog Donata, valja upozoriti da je on podignut prema oporučnoj volji nadbiskupa Vettorea Priulija (1688. – 1712.), s izričitim zahtjevom da oltar bude što raskošniji. Kako dosad nije pronađen ugovor o gradnji, a nije poznat ni izgled oltara, može se tek pretpostaviti kako je on mogao izgledati (sl. 13). Pouzdano se zna da se na njemu nalazila starija ikona Gospe s Djetetom iz 13. stoljeća, kasnije prenijeta u Katedralu, a danas u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti. Dosad je iznijeto mišljenje da je oltar mogao biti slavolučnog oblika sa stupovima koji zatvaraju palu portante sa starijom ikonom te kipovima s vanjskih strana. No, moguće je pretpostaviti da su izvršitelji nadbiskupove oporuke kanonici Giovanni Grisogono i Giovanni Battista Nicoli, predložak za raskošni oltar mogli pronaći u Veneciji i to u nekadašnjem oltaru porušenog oratorija Madonna della Pace. Taj je oltar s kipovima podignut 1685., a pod središnjim zastorom bila je izložena starija bizantska ikona Gospe s Djetetom. Nije se sačuvao izvorni izgled ovog oltara, kasnije prenesenog u Trst, ali ga je moguće rekonstruirati s njegovog prikaza na medalji dužda Alvisea IV. Moceniga iz 1764., a koja se čuva u župnoj crkvi u Plominu (sl. 14). To je popularno rješenje, bez sumnje, poslužilo za gradnju glavnog oltara u crkvi Madonna delle Grazie u Este (sl. 15) podignutog između 1692. i 1697. godine. Današnji izgled kapele svete Stošije ne otkriva mnogo o oltarima koji su se tu nalazili (sl. 16). Novo pronađeni dokument u Državnom arhivu u Zadru baca novo svijetlo na tezu da je 1822. stari glavni oltar iz svetog Donata preseljen i tek nešto manje prepravljen u novi svetičin oltar, a koji je srušen 1905. godine. Prema ugovoru iz 1821. svetičin je oltar projektirao zadarski inženjer i arhitekt Petar Pekota, a izveo ga je altarist Giovanni Degan, se koristeći dijelovima starijih oltara, a među njima i onim iz svetog Donata. Za ovaj je novi oltar naručena slika Mučeništvo svete Stošije, a koju je izveo Giuseppe Rambelli iz Forlija (sl. 17) te je jedini preostali dio oltara iz 19. stoljeća. Velika restauracija kapele svete Stošije zbila se između 1903. i 1906. prema projektu arhitekta Ćirila Metoda Ivekovića, koji je zamislio kapelu prekriti mozaicima naručenima kod venecijanskih majstora. No, prilikom radova pronađeni su ostatci fresaka iz 13. stoljeća u apsidi, pa je projekt morao biti izmijenjen. Ipak, oltar iz 1822. je porušen, te je izvedena nova mramorna menza na koju je postavljena i nova urna za svetičine relikvije izrađena u Beču u radionici Nicholasa Munda, a za koju su sačuvane isplate iz 1906. (sl. 18). Sto godina nakon ove intervencije izvršena je još jedna u kojoj je demontiran mramorni oltar i na njegovo mjesto je postavljen novi od čelika i stakla, a na njega stara mramorna ura biskupa Donata.

Zadar, venecijanska skulptura 18. stoljeća, mramor, Giuseppe Groppelli, Paolo Groppelli, crkva sv. Donata, kapela sv. Stošije, Petar Pekota, Giovanni Degan, Giuseppe Rambelli

nije evidentirano

engleski

Unknown Angels by Giuseppe Groppelli in Zadar and the Former Altar of St Anastasia in the Cathedral

nije evidentirano

Zadar, 18th century Venetian sculpture, Giuseppe Groppelli, Paolo Groppelli, church of St Donatus, chapel of St Anastasia, Petar Pekota, Giuseppe Rambelli, Giovanni Degan

nije evidentirano

Podaci o izdanju

6

2016.

155-174

objavljeno

1848-1590

1848-7459

Povezanost rada

Povijest umjetnosti