engleski

Industrial relations in Croatia and impacts of digitalisation on the labour market / Industrijski odnosi u Hrvatskoj i učinci digitalizacije na tržište rada

Ova dvojezična knjiga rezultat je provedbe međunarodnog istraživačkog projekta „Industrijski odnosi u Srednjoj i Istočnoj Europi: Izazovi ekonomskog oporavka“ koji je financiran sredstvima Europske komisije, a implementiran je tijekom 2016. i 2017. Publikacija analizira razvoj industrijskih odnosa u Hrvatskoj u razdoblju od 2012. do 2017. koje je obilježeno krizom ali i trendom blagog ekonomskog oporavka. Navodi se da je od 2012. došlo do daljnjeg slabljenja industrijskih odnosa u Hrvatskoj. Pozivajući se na najnovija istraživanja autori ističu da se sindikalna gustoća smanjila s 35% u 2009. na 26% u 2014. godini, dok je pokrivenost kolektivnim ugovorima pala sa 61% 2009. na 53% 2014. U spomenutom razdoblju na hrvatski sustav industrijskih odnosa utjecao je niz novih zakonskih akata kao što su novi Zakon o radu, Zakon o reprezentativnosti, te Zakon o poticanju zapošljavanja. Ti novi zakoni donijeli su stanovitu fleksibilizaciju tržišta rada što je uz nepovoljne ekonomske prilike doprinijelo slabljenju sindikata. Gospodarsko socijalno vijeće uglavnom se redovito sastajalo. Međutim, socijalni partneri nisu bili u mogućnosti donositi kompromisna rješenja vezano uz najvažnija socijalna i ekonomska pitanja kao što su reforme tržišta rada i mirovinskog sustava, minimalna plaća itd. Stoga je važne odluke Vlada uglavnom donosila samostalno, a u brojnim područjima kao što je mirovinski sustav s reformama se kasni. Uz to, usprkos protivljenju sindikata u javnom sektoru uvedene su brojne mjere štednje poput smanjenja bruto plaće i uskraćivanja materijalnih prava zajamčenih kolektivnim ugovorima. Suočeni s marginalizacijom industrijskih odnosa sindikati su ojačali međusobnu i suradnju s udrugama civilnog društva, te su se više usredotočili na izravnu demokraciju kao alternativan način iskazivanja nezadovoljstva. Posebno poglavlje bavi se utjecajem digitalizacije na hrvatsko tržište rada i industrijske odnose. Navodi se da je postojeći administrativni i pravni okvir u Hrvatskoj još uvijek previše krut, ne prati trendove izazvane digitalizacijom, te ga je potrebno prilagoditi novim uvjetima na tržištu rada. Stavovi socijalnih partnera po ovom pitanju vrlo su polarizirani. Za sindikate ključno je nastojati očuvati radnu snagu što je više moguće u standardnoj zaposlenosti, dok se poslodavci zalažu za nove i fleksibilne radne aranžmane koje smatraju ključnim elementima digitalne transformacije. U preporukama autori se zalažu za reformu nacionalnog Gospodarskog i socijalnog vijeća kojom bi se rasteretio dnevni red ovog tijela. Nadalje, preporuča se više suradnje na sektorskoj razini kako bi hrvatski socijalni partneri u većoj mjeri mogli aktivno uključiti u kreiranje europskih politika. U cilju postizanja većeg stupnja „nacionalnog vlasništva“ nad reformama autori ističu važnost snažnijeg uključivanja socijalnih partnera u proces Europskog semestra. Konačno, vezano uz digitalizaciju i nove vrste poslova kaže se da je ključno pronaći odgovor na pitanje kako regulirati socijalnu zaštitu te pitanja zdravlja i sigurnosti. Znanstveni doprinos ovog rada detaljan je pregled razvoja industrijskih odnosa u Hrvatskoj od 2012. do 2017. koji je omogućio prepoznavanje najvažnijih trendova, te izradu preporuka za daljnja poboljšanja.

industrijski odnosi, sindikati, poslodavci, kolektivno pregovaranje, digitalizacija, Hrvatska

nije evidentirano