hrvatski

Dijakronijska gledišta o pisanju navodnika i polunavodnika u hrvatskome jeziku

Članak o dijakronijskim gledištima pisanja navodnika i polunavodnika prvi je dio istraživanja o navodničkim znakovima u hrvatskome jeziku. Na temelju pretraživanja starih rukopisnih i tiskanih tekstova na hrvatskome jeziku, primarno kodifikacijskih i sekundarno književnih izvora, nastojala se prikazati uporaba i značenje znakova za navođenje. Teorijski okvir istraživanja može se nazvati pravopisoslovno-grafolingvističkim s ciljem donošenja zaključaka o njihovu povijesnu razvoju i vezom s današnjom normativnom praksom. Došlo se do 11 različitih navodničkih parova, od kojih je njih šest hapaksnih ili jednopojavničnih, a preostalih pet nalazi se u suvremenim hrvatskim pravopisnim priručnicima. Iako mnogi „navodnike” smatraju tradicionalnim hrvatskim navodničkim znakovima, oni datiraju tek od Boranića (1930), koji je dokinuo 150 godina kontinuiteta uporabe „navodnika“ u hrvatskim pravopisnim knjigama. Za razliku od prvih navodnika koji se pojavljuju u Šilobodovoj Aritmetici (1758), polunavodnici dolaze mnogo kasnije s Kušarom (1889). Pronađeno je osam polunavodničkih parova od kojih su dva hapaksna i s ukupno šest značenja. Opisuje se i kategorizira 21 pronađeno značenje navodničkih znakova od kojih hrvatske pravopisne knjige, od Kratkoga navuka i Uputjenja, oba iz 1779., pa sve do Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz 2013., primjenjuju njih 18. Hrvatske pravopisne knjige, ukupno gledajući, opisuju pravila za njih 11, i to od četiri (Tutavac i Anić-Silić) do deset značenja (Cipra-Klaić).

hrvatski pravopis ; interpunkcijski znakovi ; razgodci ; navodnici ; polunavodnici

nije evidentirano