hrvatski

Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj - prijedlog tipologije

Istraživanje spomenika iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj autorica je provela primjenom dvaju metodoloških pristupa koji se zasnivaju na pretpostavci o nužnosti uvida u cjelinu građe - što je omogućeno formiranjem korpusa s ukupno 1737 kataloških jedinica okupljenih u operativnoj bazi podataka – kao i o potrebi poznavanja društveno-povijesnog konteksta nastanka spomenika, temeljem čega je razrađen model dinamičkog polja produkcije spomeničke plastike, nastale u promatranom povijesnom razdoblju. Ove pretpostavke definirale su dva komplementarna metodološka pristupa – empirijsko istraživanje i katalogiziranje građe te historiografsko istraživanje konteksta njezina nastanka – koji određuju osnovnu strukturu doktorskog rada, podijeljenog na tri poglavlja. Nakon iznošenja ciljeva i hipoteza istraživanja, pojašnjena su teorijska polazišta na kojima je autorica zasnivala pristup povijesnoumjetničkom i kulturno-povijesnom fenomenu spomenika, dan je pregled korištenih izvora i dosadašnjih istraživanja u polju spomeničke produkcije poslijeratnog razdoblja te su naznačena ključna obilježja korpusa (tematski i vremenski opseg), predstavljena primjenom kvantitativne analize prikupljenih podataka. Drugo poglavlje donosi rezultate historiografskog istraživanja i dubinske analize društveno-povijesnog konteksta u kojem spomenici nastaju. Njima su ustanovljeni parametri za elaboraciju kontekstualnih uvjeta nastanka spomenika, koji su rezultirali prijedlogom modela dinamičkog polja spomeničke produkcije. Model funkcionira kao osnova za razumijevanje složenog međuodnosa društvenih aktera koje je autorica identificirala kao ključne u procesu nastanka spomenika u promatranom razdoblju (naručitelj, autor, kritičar i korisnik). Opisom naručiteljskih struktura i zakonodavnog okvira podizanja spomenika (javni natječaji, modeli financiranja), identifikacijom različitih razina produkcije spomenika, proizašlom iz kvantitativne i prostorne analize podataka o autorima spomenika, te sagledavanjem utjecaja likovne kritike i modela korištenja spomenika na produkciju i tipologiju spomeničke plastike, ostvareni su interpretativni parametri za analizu cijeloga korpusa, tj. fenomena spomeničke produkcije u razdoblju socijalizma. Analiza provedena u trećem, središnjem poglavlju disertacije temelji se na empirijskom istraživanju same građe i donosi prijedlog tipologije s opisom karakteristika pojedinih tipova, kategorija, potkategorija i varijanti spomenika, pojašnjenih na odabranim primjerima. Zahvaljujući velikoj količini podataka, analiza korpusa oslonjena je na mogućnosti koje pružaju digitalni alati za sistematizaciju, obradu i vizualizaciju podataka. Takva je metodologija pružila mogućnost objektivne analize čitavog korpusa koja je rezultirala prvom tipologije spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma. Opis svih tipoloških skupina upotpunjen je dijagramima i prostornim prikazima geografske distribucije spomenika na području Hrvatske. Tipološka klasifikacija korpusa zasnovana je na prepoznavanju osnovnih konstruktivnih elemenata spomenika (arhitektonskih, kiparskih, slikovnih te pomoćnih/utilitarnih). Polazeći od uočenih, karakterističnih načina kombiniranja i suodnosa konstruktivnih elemenata, predložena tipološka klasifikacija spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma dijeli građu na četiri temeljne tipološke skupine: osnovni, kompozitni, konstruktivno-inovacijski i prostorni tip spomenika. Unutar svakog od četiri osnovna tipa spomenika prepoznaje se određeni broj podskupina obilježenih sličnom ili identičnom koncepcijom dominantnih konstruktivnih elemenata (arhitektonskih, kiparskih, slikovnih), odnosno specifičnim načinom organizacije prostora, kada je riječ o prostornom tipu spomenika. Temeljem tih specifičnosti, definirane su i niže hijerarhijske razine predložene tipološke klasifikacije, pa u tom smislu svaki tip spomenika ima svoje kategorije, potkategorije i/ili varijante. Intencija ove tipološke klasifikacije bila je da omogući – između ostalog – i uvid u genezu tipoloških inovacija spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma što su se odvile onkraj (pred)postavljenih granica umjetničkih medija i arhitektonskih praksi uključenih u nastanak ovoga segmenta hrvatske poslijeratne baštine. Usložavanje međuodnosa konstruktivnih elemenata spomenika, kao i usložavanje (su)odnosa spomenika prema okolnom prostoru, rezultira tipološkim inovacijama koje su i – iz perspektive poslijeratne europske spomeničke skulpture – kvalitativni specifikum ovoga korpusa. Relacija spomenika prema okolnome prostoru u tom je smislu posebice značajna, a zbog činjenice da njegova protežnost i artikulacija postaju ne samo važnim činiteljima proizvođenja simboličkih značenja, uglavnom usko vezanih uz konkretne historijske događaje ili historijsku auru mjesta, nego i generiranja novih oblika komunikacije s posjetiteljem.

spomenička plastika, tipologija, konstruktivni elementi, Drugi svjetski rat, naručitelj spomenika, autorstvo spomenika, likovna kritika, društveno korištenje spomenika, društveno sjećanje, politike pamćenja.

Doktorski rad ima dva priloga: Pilog I – Kataloška baza podataka (na DVD-u ; zaseban unos: https://www.bib.irb.hr/1052189? rad=1052189) ; Prilog II – Slikovni prilozi s popisom (drugi tom)