hrvatski

Kasnosrednjovjekovni stanovnici Zadra podrijetlom iz Vrane u zadarskim bilježničkim spisima

Potraga za Vranjanima u Zadru, pri čemu se misli kako na one koji su doista bili de Aurana odnosno iz podgrađa vranske utvrde, tako i na one koji su bili villici u selima u relativno velikom vranskom distriktu, kao de Sablachie – Zablaće, de Poschayna – Poškaljina, de Crasthiano – Hrašćani ili de Belgraddo – Biograd, bio je zahtjevan zadatak obzirom na doista velik broj objelodanjenih i neobjelodanjenih bilježničkih knjiga i drugih vrela, a koja su razmotrena za ovaj rad. Konačan rezultat prebiranja po arhivskim vrelima rezultirao je sa stotinjak bilježničkih isprava u kojima se spominju Vranjani u Zadru u razdoblju od 1289. do 1403. godine što omogućuju kvalitetnu analizu raznih aspekata odnosa između Vrane i Zadra kao i njihovih distrikata. Tako je zamjetno da se pokretljivost Vranjana prema Zadru od skromnih početaka i pojedinačnih slučajeva koncem 13. stoljeća, tijekom 14. stoljeća pretvara u kreiranje čvrstog međuodnosa dvije prostorno bliske društvene zajednice kroz značajno povećanje broja muškaraca i žena koji su svoju životnu sreću odlučile potražiti u tada najvažnijem gradu Dalmacije i njegovu distriktu ili su, pak, primorani raznim poslovnim obvezama, najčešće gospodarske prirode, kraće ili duže vrijeme boravili u zadarskoj komuni. Kao što je istaknuto, pokretljivost prema Zadru, bilo zbog trajnog ili privremenog nastanjenja, bila je znatno izraženija kod muškaraca koji su u to doba uživali znatno veće mogućnosti što se tiče putovanja, bilo da se radilo o gospodarskim, poslovnim, vojnim ili drugim vrstama pokretljivosti. Pokretljivost žena iz Vrane je obično ovisila o želji muškaraca, pri čemu su se Vranjanke uglavnom nastanjivale u Zadru tek nakon odluke svojih muževa, očeva ili gospodara. Zato je i razumljivo da se u cijelom uzorku Vranjanke u Zadru spominju samo kao supruge, udovice ili služavke nekog Vranjanina. Stigavši u obećani grad, tada najveći na istočnoj obali Jadrana, u punom gospodarskom zamahu unatoč ratovima i kužnim epidemijama, snažno diplomatsko i vojno središte sa kraljevskim vitezovima, snažnim patricijatom i bogatom nadbiskupijom, stanovnici vranskog podgrađa (burgus) ili sela u vranskom distriktu (villici) prolazili su kroz razdoblje prilagodbe životu u gradu, uključivali se u razne poslove, u trgovinu, unajmljivali su ili kupovali zemljišne posjede u zadarskim vrtovima ili u distriktu i kuće u boljim ili lošijim četvrtima grada ovisno o njihovim financijskim mogućnostima. No, kao što je razmotreno u radu, vrlo rijetki od njih izdigli su se iznad statusa habitatores, a samo je jedna obitelj, čudnim putovima, stekla status nobiles cives Iadre odnosno patricija. Osobito je zanimljivo da razmatranje zadarskih bilježničkih i drugih vrela omogućuje i određeni stupanj rekonstrukcije društva u vranskom podgrađu i distriktu. Naime, u vrelima često susrećemo razne latinske pojmove koji jasno upućuju na snažno izraženu socijalnu stratifikaciju vranskog društva u 14. stoljeću, sličnu onoj koju nalazimo zapisanu u znamenitom Vranskom zakoniku iz sredine 15. stoljeća. To bi, naravno, značilo, da se društveno i staleško uređenje koje je bilo karakteristično za razdoblje anžuvinske vlasti nije bitno razlikovalo od onog u doba učvršćenja mletačke vlasti. Tako u vrelima, vezano uz burgus, susrećemo termine kao comes, iudex, domina, presbiter, čak i notarius Aurane, a podgrađe je nastanjeno i brojnim obrtnicima i ponekim trgovcem. Uz to, u selima u vranskom distriktu nailazimo na pojmove kao villicus ili habitator in villa, čak i iobagiones castri Aurane kao u slučaju sela Banjevci. Sve spomenuto dodatno upotpunjuje mogućnosti spoznaje društvene stratifikacije u vranskom distriktu i Vrani. Naravno, ne nedostaje niti potvrda o djelovanju vitezova ivanovaca, pa tako nailazimo na pojomove castellanus Aurane, frater ordinis sancti Iohannis, a posebice zanimljiv je spome Rajmonda de Belmontis kao prior hospitalis sancti Iohannis Ierosolimitani in partibus Hungarie et Sclauonie i to u lipnju 1376. godine, kada je, po dosadašnjim spoznajama medievistike, bilo nepoznato tko je bio vranski prior. Iz svega navedenog, čini se da se na području kojim se upravljalo iz Vrane izgradio jedinstveni oblik društvene zajednice, barem što se prostora Hrvatske tiče. Pored snažne utvrde nastalo je podgrađe (burgus) koje je s aspekta društvenog uređenja predstavljalo određenu varijaciju u usporedbi na uređenje dalmatinskih gradova odnosno komuna. Činjenica da je uz utvrdu vitezova ivanovaca izraslo nemalo podgrađe, koje je možda brojalo i tisuću stanovnika, i u društvenom i gospodarskom smislu bilo uređeno prema uzoru dalmatinskih gradova, ukazuje da se na ovom prostoru, udaljenom od mora, upravo zahvaljujući prisutnosti jakog viteškog reda, mogla izgraditi jedinstvena svjetovno-viteška zajednica od koje su nemale koristi imali i stanovnici Vrane (habitatores Aurane kako se nazivaju u vrelima) i ivanovci. Naime, iako su ivanovci kao vojni red imali potrebitu radnu snagu za održavanje oružja, štitova i oklopa, za brigu o konjima, a iz sela u vranskom distriktu imali su redovite prihode u hrani i piću, ipak se podgrađe ne bi izdiglo do važnosti koju je u 14. stoljeću imalo da i sami vitezovi nisu imali potrebu za njegovim postojanjem. Nema sumnje da je postojanje najvažnije utvrde ivanovaca na ovim prostorima samo nekoliko desetaka kilometara od Zadra imalo izuzetnu vojnu i političku važnost za ovaj grad i njegov distrikt. Zadar je iz odnosa sa vranskim ivanovcima mogao imati značajne gospodarske i financijske prihode, a ivanovci su koristeći mletačku ili kraljevsku zadarsku luku i gospodarsku infrastrukturu nesumnjivo ostvarivali prihode i imali mogućnost povezivanja sa središtima reda u Veneciji i drugim gradovima zapadne Europe. Istina, na vojnom planu ivanovci, pa ni raniji templari, nisu pokazivali, barem koliko je poznato nikakav interes ne bi li pomogli Zadru kao kršćanskom gradu potrebi. Tako je bilo 1202. godine u vrijeme razaranja Zadra od strane križarske vojske, ali i 1345.-1346. godine u vrijeme mletačke opsade Zadra. Razloge neutralnosti ivanovaca ne nalazimo u vrelima, ali činjenica je da je vranski priorat pripadao lingua Italie u kojem je važnu ulogu imala i Venecija kao istaknuto ivanovačko središte. Ipak, kada je vranska utvrda koncem 20-ih godina 14. stoljeća bila napadnuta, a velik dio distrikta i podgrađa opustošen, u mletačkim dukalima kao da se osjeća zrno sumnje u vjernost ivanovaca Veneciji. Naime, u jednom dukalu iz tog razdoblja dužd kao da se pita da li ivanovci nominalno priznaju vlast Venecije ili onu regis Hungarie odnosno Karla Roberta. Potrebno je na kraju istaknuti da su Zadar i Vrana primjer jednog doista osebujnog povijesnog procesa na hrvatskim prostorima razvijenog i kasnog srednjovjekovlja. Naime, pored već spomenute izgradnje specifičnog civilizacijskog prostora, nastalog kroz intenzivne veze Zadra i Vrane, ova dva žarišta hrvatskog srednjovjekovlja ostvarila su nešto što je rijetko gdje na prostoru naše obale i zaleđa uspjelo – miran suživot i razvitak jedinstvenog civilizacijskog okruženja kroz neposredni dodir nečega što se karakterizira kao neupitan primjer europskog feudalnog uređenja (Vrana, Vranski priorat i vranski distrikt) i nečega što se smatra oglednim primjerom kršćanskog mediteranskog društvenog uređenja sa korijenima u Antici (Zadar, zadarska komuna i zadarski distrikt). Ovaj rad pokazuje, barem prema promatranim vrelima, da je ovaj slučajni povijesni eksperiment uspješno egzistirao nekoliko stoljeća.

srednji vijek ; Vrana ; Zadar ; socijalna povijest ; migracije

nije evidentirano