hrvatski

Obvezno sklapanje ugovora

Načelo slobode uređivanja obveznih odnosa temeljno je načelo ugovornog prava. Pozivom na to načelo, ugovorne strane, između ostaloga, uživaju slobodu ugovor sklopiti s kime god žele, uz ograničenje da njihova raspolaganja nisu suprotna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Jasno je pritom da zakonodavac ne brine niti o subjektivnim motivima stranaka niti pak o njihovim objektivnim racionalizacijama koje bi govorile u prilog (ili pak protiv) izbora druge ugovorne strane. Primarni je cilj omogućiti ugovornim stranama da slobodno urede obvezne odnose i prilagode ih svojim konkretnim potrebama. Institut obveznog sklapanja ugovora u tom smislu predstavlja važno ograničenje, i to u mjeri u kojoj zakonodavac smatra da postojanje posebnog javnog (društvenog) interesa opravdava zadiranje u slobodu ugovaranja. U isto vrijeme, područje prava koje se odnosi na zabranu i suzbijanje diskriminacije (osobito u odnosu na određenje diskriminatornog postupanja) nalazi se na sjecištu privatnog i javnog prava. Shodno tome, antidiskriminacijsko zakonodavstvo može u sadržajnom smislu propisivati dodatna ograničenja načela autonomije i slobode ugovaranja. Zakonodavac, međutim, mora prilikom donošenja antidiskriminacijskog pravnog okvira posebno paziti na značenje i važnost slobode ugovaranja, kako se u pitanje ne bi neopravdano dovela temeljna sloboda uređivanja obveznih odnosa.

načelo autonomije, sloboda uređivanja obveznih odnosa, obvezno sklapanje ugovora, Zakon o suzbijanju diskriminacije

nije evidentirano