hrvatski

Dva pristupa problemu kritičkog mišljenja

U ovom izlaganju najprije ću se usmjeriti na različite pristupe kritič- kom mišljenju s pozicija fi lozofi je i suvremene pedagogije. Ono je u fi lozofi ji poznato kao zadaća kroz cijelu njezinu tradiciju, dok je kao metoda uspostavljeno Sokratovim dijalozima u Platonovim spisima, napose u Parmenidu. Nakon toga je kao metoda prisutna u nauku skeptika kao vrlina suzdržavanja od sudova (εποχή), a potom i u Descartesovom učenju o metodskoj skepsi (dubitatio). Suvremeni domaći i strani istraživači iz oblasti odgojne znanosti prepoznali su kritičko mišljenje kao važnu vještinu za funkcioniranje u informacijskom društvu. U skladu s tim, postavili su kompetenciju kritičkog mišljenja visoko na ljestvici poželjnih ishoda odgoja i obrazovanja. Unatoč tome, analizom fundamentalnih istraživanja može se vidjeti da se autori ne mogu složiti u vezi jedinstvene defi nicije kritičkog mišljenja. Osim po tom pitanju, u mi- šljenju se razilaze i u vezi naravi kritičkog mišljenja. Neki od autorā (Tim van Gelder ; Emily R. Lai) smatraju da je kritičko mišljenje sposobnost rezoniranja i argumentiranja. Drugi su skloniji tome da je kritičko mišljenje preduvjet za moralno djelovanje (Nel Noddings). Još jedan pristup problemu kritičkog mi- šljenja je putem osmišljavanja metoda kojima se ono uči (Barbara Limbach i Wendy Waugh ; Matthew Lipman). U zaključku ću izlaganja dijagnozom stanja u današnjem školstvu i obrazovnoj politici ukazati na zajedničke probleme fi lozofi je i pedagogije u njihovom nastojanju odgoja i obrazovanja za kritičko mišljenje.

filozofija ; pedagogija ; kritičko mišljenje

nije evidentirano