hrvatski

Tišina straha, strahom utišano i strah od šutnje: Može li se i pod kojim uvjetima pripovijedati strah?

Izlaganje nastoji detektirati uvjete pod kojima se strah (akutni strah, strah niskog intenziteta i/ili anksioznost) može pripovijedati i to: na terenu, u svakodnevnoj komunikaciji te u različitim akademskim tekstovima. Da bih istražila uvjete pripovijedanja straha i učinaka koje strah povratno proizvodi, fokusirat ću se ponajprije na mjesta odsutnosti ili redukcije verbalizacije – šutnju kao posljedicu zastrašujućeg objekta i/ili uplašenog subjekta, odnosno njihove ''zone kontakta'' (Ahmed). Iako uopćeno, govorit ću o tome na temelju svoga iskustva konkretnog istraživanja u kojemu su strah i njegovo prešućivanje duboko utkani te prisutni u gotovo svim fazama znanstvenoistraživačkog rada – od planiranja istraživanja, teorijskog pozicioniranja, terenskog rada, do prezentacije rezultata. Kao što je i bilo očekivano, tijekom terenskog istraživanja cirkulacije dominantnih emocija (posebno strahova, tjeskobe, mržnje, tuge, gađenja ali i radosti i ljubavi) među stanovnicima regije koja je obilježena poviješću konflikata, nasilja, raseljavanja, povrataka te suživota, šutnja je u različitim pojavnostima bila integralnim dijelom pripovijedanja traume, straha i anksioznosti. Šutnju, odnosno odsutnost verbalizacije dijela ili cjeline priče, u izlaganju ću propitati najprije na mikrorazini pripovjednih iskaza, što uključuje sažimanje, sinegdohalne iskaze te narativni minimalizam. Potom ću odsutnost verbalizacije istražiti i u kontekstu blokatora pripovijedanja straha i traume, kao što su proglašavanje iskustva neizrecivim, ''gušenje'' pripovijesti u jecaju, neprestana potreba za ponavljanim tumačenjem vlastite nevinosti u trenutku trpljenja straha, nedostatak volje za pripovijedanjem (pomanjkanje publike). Šutnju te reducirano komuniciranje straha i traume istražit ću i na primjeru privatnih nenarativnih svakodnevnih praksi, dok ću na makrorazini propitati strah i anksioznost utišanog, prigušenog znanstvenoistraživačkog pisanja i djelovanja kao posljedice kolektivnog strahovnog imaginarija i kolektivnih zavjera šutnje, koji se u akademsko djelovanje prelijevaju iz svakodnevice. Izlaganjem ću, dakle, razmotriti šutnju kao integralan i često dominantan oblik komuniciranja straha u pripovjedačkim i kazivačkim situacijama, zatim mjesta u znanstvenom i pripovjednom tekstu koja su iz straha utišana ili su ''ugušena'' u drugim emocijama te strahovima čiji je objekt straha strah u šutnji i strah od nje.

naracije straha, šutnja

nije evidentirano