hrvatski

Utjecaj transformacija arhitektonske profesije na arhitekturu Zagreba 1945.-1961.

Radom se istražuje te bilježi tijek i učinak transformacija arhitektonske profesije nakon Drugog svjetskog rata te kauzalnost tih promjena na odabrana arhitektonska ostvarenja u vremenu između 1945. i 1961. godine. Vremenski luk omeđen ovim godinama ne označava početnu i završnu točku jednog perioda lokalne povijesti moderne arhitekture, već je njima jasnije određen početni i krajnji trenutak jednog društveno i profesionalno koherentnog procesa unutar kojeg je moguće pratiti cijeli niz istraživačkih tema. Zagreb je kao centar republike prepoznat sudionikom i locusom formacije arhitektonske profesije u Hrvatskoj nakon završetka rata te ishodištem profesionalnih diskusija čiji je značaj dosezao i saveznu razinu. Istraživanje je provedeno na dvije istraživačke linije koje prate s jedne strane arhitektonsku profesiju, a s druge arhitektonske materijalizacije te je kronološki podijeljeno u tri politički i društveno bitno različite cjeline. U cjelinama se proučavaju prvenstveno relacije i uvjetovanosti izvan i unutar arhitektonske profesije ne bi li se uspostavio blizak odnos između arhitektonskih djela i ukupnog društvenog i kulturnog konteksta njihovog nastanka. Radom se pokazuje da je djelovanje arhitekata između 1945. i 1961. godine određeno u jednakoj mjeri vanjskim društvenim, političkim, zakonskim i normativnim čimbenicima, kao i internim strukovnim, organizacijskim i poslovnim odlukama koje su stvorile čvrst i potentan okvir za promatranje poslijeratne arhitektonske produkcije. Provedeno se istraživanje oslanja prvenstveno na arhivskom gradivu sakupljenom u državnim i gradskim arhivskim institucijama te provjeri teorijskih postavki na izvedenim arhitektonskim realizacijama. Arhitektonska su ostvarenja identificirana istovremenom provedbom arhivskog istraživanja, proučavanjem znanstvene i stručne literature, kao i terenskim radom unutar zadanog administrativnog obuhvata grada. Istraživanjem su najprije detektirane glavne projektne organizacije vremena, komparirane postavke njihovog djelovanja s učincima i deskribirane odabrane karakteristične arhitektonske realizacije. Rezultati istraživanja obuhvaćaju strukturiran i razvrstan pregled projektnih organizacija i s njima povezane i razotkrivene vanjske i unutarnje procese kroz koje se potvrđuje kako je uvjetovanost rada unutar takvih formata uvelike predodredila i karakteristike arhitekture pojedinih od triju promatranih cjelina (perioda centralizacije (1945.-1950.) ; decentralizacije (1951.-1953.) i disperzije (1954.-1961.). Ograničenost rada i lišenost slobode projektiranja i slobodnog udruživanja te nasuprot njima liberalizacije društvenih i političkih odnosa, pokazuju se bitnim preduvjetima pojave i do danas aklamiranih arhitektonskih ostvarenja. Iako količinom nedominantan, taj manji broj arhitektonskih ostvarenja u odnosu na ukupnu produkciju i danas slovi za antologijske primjere zagrebačke arhitekture 1950-ih godina. I konačno, doprinos istraživanja postignut je u proširenju temeljnih spoznaja o arhitektonskoj profesiji kao i razvrstavanju, vrednovanju i postavljanju evaluacijskih kriterija za razumijevanje arhitektonske produkcije ovog perioda.

arhitektonska profesija, poslijeratna zagrebačka arhitektura, transformacija projektnih organizacija, autonomija projektantskog djelovanja, aklamirana/rutinska arhitektura, arhitektonska zadruga, umjetnička udruženja, stanogradnja

nije evidentirano