hrvatski

Papinski patrimonij u Dalmaciji

Papinski patrimonij u Dalmaciji posvjedočen je korespondencijom dvojice rimskih biskupa Vigilija (537.-555.) i Grgura I. Velikog (590.-604.). Papa Vigilije u pismu upućenom svojim đakonima Sebastijanu i Rustiku 548./549. godine dalmatinski patrimonij (Dalmatiarum patrimonium, patrimonium in Dalmatia) spominje četiri puta. Papa Gregur I. Veliki patrimonij u Dalmaciji (patrimonium in Dalmatia), odnosno patrimonij Svete crkve (patrimonium Sanctae ecclesiae) spominje u svojim pismima iz 592., 593. i 594. godine. Upravitelji papinskog dalmatinskog patrimonija (rectores) kao izravni papini činovnici bili su njegovi predstavnici u salonitanskoj odnosno Dalmatinskoj crkvi. Kao papini opunomoćenici, unatoč činjenici da su imali niže crkvene redove, posjedovali su izrazito visoke ovlasti spram dalmatinskog klera. One su uključivale pravo sprovođenja istrage nad salonitanskim nadbiskupima, zabranu nošenja palija, a u krajnjem slučaju, i pravo ekskomuniciranja iz Crkve. Kad se začeo papinski patrimonij u Dalmaciji, kakva mu je bila forma i gdje se on nalazio iz dostupnih se vrela ne može utvrditi kao što se ne može doznati ni vrijeme njegovog nestanka.

Dalmacija; Rimska Crkva; posjedi

nije evidentirano