hrvatski

Paradoks kunske štednje : zašto se u Hrvatskoj štedi u stranoj valuti

Ovaj rad ima svrhu objasniti fenomen zašto Hrvati ne štede u kunama. Vidljivo iz bilančne strukture banaka u Hrvatskoj da je količina rezidentske pasive u domicilnoj valuti permanento preniska, pa rad razmatra stvarne valutne i deprecijacijske rizike koje ju izazivaju. Inflacija je od stabilizacijskoga programa 1994 godine ispod 5% (izuzev 2000 godine), tečaj je stabilan, a od 2000 godine gotovo fiksiran, pa zadnjih 13 godina Hrvatska uživa u ekonomskoj stabilnosti. Uz to i uz promjenu u strukturi stanovništava, obzirom na mlade novozaposlene koji se ne sjećaju inflacije iz 1992. godine, nameće paradoks nevjere u vlastitu valutu. Kako bi modelirali ponašanje potrebno je imati u vidu pored rizika i dinamičnost problema. Radi se o vremenskoj seriji i kako se participanti ponašaju kroz vrijeme. Kao rješenje tog problema nudi se optimalna kontrola kao mehanizam rješenja. Rizici kao inflacija i tečajni rizik ne predstavljaju problem, pa ulazimo u paradoks potencijalne neracionalnosti ekonomskih participanata. Logično pitanje je da li bi hrvatska kućanstva prebacila štednju u kune, uz više prinose? Svjedoci smo sve većega tržišta kapitala s izrazito velikim povratima na godišnjoj razini i sve većoj participaciji kućanstava na tome tržištu, pa se paradoks kunske štednje ipak mora objašnjavati indinferencijom na kamatni diferencijal između deviznih i kunskih stopa.

Paradoks, kunska štednja, rezidentska pasiva, inflacija, tečajni rizik, povrati tržišta kapitala, optimalna kontrola, kamatni diferencijal

nije evidentirano