hrvatski

Pitanje prosvjetiteljstva: Foucault i kritika modernosti

Tekst nastoji izložiti Foucaultovo razumijevanje prosvjetiteljstva i kritiku modernosti. Humanističke znanosti u sklopu modernoga doba konstituiraju se, prema Foucaultu, uvijek kao sveza moći/znanja. Svi pojmovi tog sklopa odnosa u njegovu djelu zadobivaju značenje deskriptivnih pojmova. Ali baš oni „normiraju“ sadašnjost kao dispozitiv rada, života i jezika kroz disciplinu, normalizaciju, biopolitiku. Može se ustvrditi da ono što povezuje povijest (arheologiju znanja), znanje o događanju u aktualnosti (genealogiju moći) sa subjektom (hermeneutika sebstva) jest događaj slobode modernoga svijeta. Slobodu ne određuje ništa izvanjsko. Budući da je bez temelja, čitav projekt modernosti u znaku je ambivalencije. Napredak uma i slobode nije linearan. U samom se procesu povijesnoga razvitka diskurzivne formacije znanja pokazuju istodobno kroz nove institucije nadzora nad slobodom čovjeka. Naizgled, pesimizam čini ozračje analize i kritike modernosti. Paradoks je ove kritike u tome što um određuje granice slobodi. Suverenost subjekta i autonomija uma temelji su modernosti uopće. Stoga je paradoksalno istodobno govoriti o subjektu koji se konstituira iz transcendentalnoga uma i zahtijevati njegovo prevladavanje. Bez dokidanja vladavine metafizičkoga pojma transcendencije ne može postojati suverena autonomija uma. U Foucaultovoj kritici Kantove antropologije zato je istaknuta razlika između zahtjeva prosvjetiteljstva i granica humanizma. Rješenje se ovog paradoksa nalazi izvan granica suverenosti i autonomije uma. Kako danas vrednovati Foucaultovu „dijagnostičku kritiku modernosti“? Ako je subjekt, kako je to ustvrdio Deleuze u analizi Foucaultova puta mišljenja, proces subjektiviranja prakse čovjeka u svijetu, tada se sloboda više ne može misliti: (1) kao nastavak prosvjetiteljskoga projekta u kojem priroda postaje kulturom, a suverenost pravom raspolaganja Drugim u ime univerzalnosti ideje uma ; (2) kao bezuvjetni napredak društva i kulture u realizaciji tehničkih potencijala racionalnosti. Što preostaje nakon uvida da je moderni subjekt već uvijek pod jarmom dispozitiva moći i to upravo u času njegova najvećeg dosega u vladavini tehno-znanosti? Je li nužno korak do hermeneutike subjekta na kraju Foucaultova puta mišljenja bio i korak do „pada“ u etiku- estetiku egzistencije kao spasa od neumitne propasti neuspjelih političkih rješenja otpora i subverzije danas? Osnovna je teza izlaganja da se između Foucaultove kritike prosvjetiteljstva i one u radovima Frankfurtske škole nalazi rascijep u pojmu uma. Subjekt koji se konstituira „odozgo“ (racionalnost uma) i subjekt koji se konstituira „odozdo“ (dispozitiv života) završavaju kao sloboda bez moći. Znanje u humanističkim znanostima postaje biopolitička roba na globalnome tržištu informacija, a znanje o granicama egzistencije subjekta u tehničkome svijetu postaje etika brige za sebe. Može li se još uopće na tragu Foucaulta govoriti o „modernome subjektu“ ako je prosvjetiteljstvo samo fascinantna povijest sistematskoga ludila modernosti?

Foucault, prosvjetiteljstvo, kritika, modernost, filozofija

nije evidentirano