hrvatski

Uzročne konstrukcije u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku

U radu se opisuje struktura uzročnih izričaja u hrvatskoglagoljskim tekstovima. Uzročnost se u tim tekstovima, kao i u suvremenome hrvatskom jeziku, sintaktički izriče dvojako: 1. s pomoću prijedložnih skupina uvedenih prijedlozima/posljelozima ciĉa/ciĉь, dêla/ dělě/ dělma/ dla, o, ot, po, radi, skozi, za te 2. rečenicama uvedenim veznicima are, da, eda, ere/erь/eže, êko, ibo, poneže, ubo, začь, zakai, zane. Imenska skupina koja je dio prijedložne skupine može biti jednostavna (sastoji se samo od imenice ili zamjenice), proširena (sastoji se od imenice, atributa i/ili dopune u obliku druge imenske ili prijedložne skupine) ili složena (sastoji se od zamjenice to/se i rečenice uvedene veznicima da, ere, êko ili začь). Treba istaknuti da su u posljednjem slučaju, kada je riječ o izricanju uzročnosti, prijedložne skupine togo/sego radi, togo/sego ciĉь, skozê to, za to i sl. zalihosne i da rečenica uvedena s da, ere, êko i začь i bez njih ima uzročno značenje. Riječ je dakle o složenim veznicima (konektorima) togo/sego radi da/êko i togo/sego ciĉь da/êko. Posljelozi radi i ciĉa/ciĉь ne dolaze uvijek iza imenske skupine koja ih dopunjuje, nego mogu biti i interpolirani u nju. Od glave svoje dopune mogu biti razdvojeni enklitikom li, a u rijetkim primjerima (pod latinskim utjecajem) zajedno s njima u dopumbenu imensku skupinu može biti interpoliran čak i glagol. Ciĉa/ciĉь katkad dolazi i ispred cijele dopumbene imenske skupine, tj. prestaje biti posljelog i postaje prijedlog. Svi navedeni veznici, osim are, uvode i druge vrste izričaja, a ne samo uzročne rečenice. Da najčešće uvodi namjerne (finalne), dopumbene i posljedične rečenice, a nešto rjeđe i sastavne, suprotne, izjavne te imperativne (optativne) rečenice, a može služiti i kao pobudno-pojačna ili čak upitna čestica. Eda je ponajprije upitna čestica koja uvodi admirativna pitanja. Osim toga može biti i modalna ili optativna čestica, ali uvoditi i namjerne, pogodbene pa čak i vremenske rečenice. Ere, osim uzročnih, uvodi i objasnidbene, sastavne, izjavne i vremenske rečenice, a može biti i adjunktivna ili afirmativna čestica. Veznik êko uvodi i objektne, objasnidbene, vremenske, pogodbene, namjerne, posljedične pa čak i sastavne rečenice, a može biti i upitni ili odnosni prilog te potvrdna čestica. Veznik ibo vrlo rijetko ima uzročno značenje. Češće od toga uvodi objasnidbene, sastavne, suprotne i zaključne rečenice. Poneže, osim uzročnih, uvodi i vremenske rečenice, začь može biti i zaključni veznik i upitna čestica, a zane može uvoditi i posljedične rečenice. Uzročne rečenice mogu biti uvedene i kombinacijom navedenih veznika, bilo međusobno, bilo s kojim drugim veznikom ili prilogom: da ere, da začь, eda kako, êko da, začь da, zane are, zane da, zane êko.

crkvenoslavenski jezk ; hrvatskoglagoljski tekstovi ; uzročne konstrukcije ; prijedložne skupine ; uzročne rečenice

nije evidentirano