hrvatski

Vrijeme teksta u "Tutorima" Bore Ćosića

Bora Ćosić međunarodno je prepoznat kao jedan od najvažnijih pisaca apatridskog iskustva na prijelazu stoljeća, no njegov osebujan, nadnacionalan leksik i sintaksa, kao i atipična struktura njegovih autobiografskih spisa, prethode činjenici njegova egzila: možemo ih pratiti kroz niz ranih radova, među kojima se kao žarište nameće roman "Tutori" (1978.), tekst koji je već lociran kao svojevrsna matrica Ćosićeve spisateljske pozicije, "priča o zanatu logotetskom", antipatrijarhalni i antiklasicistički Familienroman koji ipak ostaje u dodiru s idejom totaliteta i tradicijom obiteljskih kronika (Brebanović 2006). Ovaj se rad zadržava na radikalnim postupcima zbog kojih "Tutori" ostaju izuzetni mimo okvira bilo koje nacionalne književnosti. Prije svega, pripovijedanje o osobnoj, obiteljskoj ili nacionalnoj povijesti pokušat će se suprotstaviti metatekstualnim i autoreferencijalnim procedurama koje teže opstruiranju ili dokidanju mimetičnosti i dominacije vremena priče, zaustavljajući ga u parodiranim formama rječnika, kalendara, inventara, kataloga itd., nerijetko pod izravnim utjecajima likovne neoavangarde. Okvir obiteljskog romana može se čitati kao tehnička dosjetka koja omogućuje aktiviranje goleme količine tekstualne „šute“, umjetničkog „đubreta“, kako bi se stvorilo djelo suprotstavljeno „lijepoj književnosti“: u njemu se obiteljska povijest tek nazire ispod pažljivo prekrojenog readymade sloja, a esencija subjekta nadomješta presjekom najšire shvaćenog kulturnog arhiva određenog trenutka.

Bora Ćosić

nije evidentirano