hrvatski

Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija

Sažetak Cilj ovoga rada jest propitati tezu koja tvrdi kako je hrvatska politička emigracija, nastala nakon Drugog svjetskog rata, bila međusobno zavađena i suprotstavljena, odsječena od domovine i kako je najvećim dijelom razmišljala u prijeratnim i ratnim kategorijama te kao takva bila nesposobna za političku evoluciju sukladno promjenama u svijetu i domovini. Drugo je poglavlje, koje prije svega donosi historijat mrvljenja hrvatske političke emigracije s protekom vremena i umiranjem starih autoriteta, najbolji korpus podataka koji govore u prilog spomenutoj tezi. Također, ono ilustrira tvrdoglavo inzistiranje dijela hrvatskih političkih emigranata na više ili manje nerealnim političkim nazorima, idejama i planovima. Kao kontraargument služi sljedeće poglavlje koje govori o revolucionarnoj ideji o hrvatskome miru, odnosno potrebi da nekad ideološki podijeljeni i u ratu sukobljeni Hrvati, kao i njihovi potomci, trebaju prijeći preko starih sukoba i razlika i zajednički raditi na stvaranju samostalne hrvatske države. Ovaj dio rada pokazuje raznolikost i vitalnost političke misli među emigrantima, budući da su se formirale dvije glavne varijante ove nove ideje, a onda i niz njihovih manje ili više izmijenjenih inačica, koje su nastajale i nestajale u odnosu na trenutno stanje u Jugoslaviji i svijetu. S pružanjem ruke nekadašnjim protivnicima, hrvatskim partizanima i komunistima ne završava rušenje tabua u hrvatskoj političkoj emigraciji, koja je od svojega nastanka bila snažno antikomunistički obojena. Naime, pokušaj Branimira Jelića da u specifičnoj situaciji zaoštravanja sovjetsko- jugoslavenskih odnosa pronađe stanovitu potporu, ali ovoga puta na Istoku, za stvaranje samostalne hrvatske države, koja bi pak bila prihvatljivo rješenje i za Istok i za Zapad, predstavlja još jedan primjer kako je dio emigracije živo pratio i nastojao razumijeti kretanja u svijetu i Jugoslaviji te s istima sinkronizirati vlastita nastojanja. Poglavlje o akciji Feniks 72 ističe kako je slom hrvatskog reformnog pokreta raspirio revolucionarni duh u dijelu političke emigracije, dok ono sljedeće pokazuje koliku je važnost spomenuti događaj imao u prekidanju podjela, odnosno ujedinjenju velikog dijela emigracije. Dočim su prethodna poglavlja uglavnom tematizirala utjecaje na relaciji emigracija-domovina na idejnom i političkom planu, posljednje poglavlje rekonstruira iznimno velik broj kontakata i njihovu narav između pojedinaca i organizacija u ta dva, naoko strogo odvojena područja. Na koncu, pokazuje i do kakve je promjene paradigme došlo nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta, budući da su takvi, ponegdje i službeni i poluslužbeni kontakti brutalno prekinuti, a oni koji su ih održavali kažnjeni.

Hrvatska politička emigracija, hrvatski reformni pokret, ideja o hrvatskom miru, Vjekoslav Luburić, Jakša Kušan, SSSR, Branimir Jelić, akcija Feniks 72, Hrvatsko narodno vijeće, Bruno Bušić, Hrvatski književni list, Hrvatska revija

nije evidentirano