hrvatski

Srednjovjekovni latinski u dalmatoromanskom ozračju: nominalna fleksija u zadarskim ispravama X. i XI. stoljeća

Ovim su radom dani elementi za proučavanje ranog romanskog i srednjovjekovnog latiniteta u Zadru. Naime, na prostoru nekadašnjeg Zapadnoga Rimskog Carstva u srednjem vijeku afirmiraju se romanski jezici, a kontinuitet latinske pismenosti osiguran je specifičnim srednjovjekovnim latinskim koji će od karolinškog vremena biti podvrgnut reformi kojoj je cilj približavanje klasičnim uzorima. Među nasljednike latinskoga pripada i dalmatoromanski. Latinisti su ranosrednjovjekovne dokumente iz dalmatinskih gradova dosad zaobilazili kao tekstove napisane „lošim“ jezikom. U radu je ispitano ima li sustavnosti u takvu jeziku, što bi onda bio znak utjecaja govornog idioma gradskih stanovnika na pisani srednjovjekovni latinski, a ne nepoznavanja latinske norme. Time se nastojalo odgovoriti na istraživačke zadatke koje je zacrtao R. Katičić, ali u skladu s novijim tendencijama latinističko-romanističke suradnje kakva se promovira u Engleskoj, Francuskoj i Španjolskoj. Istraživanje je obavljeno na trideset isprava iz X. i XI. stoljeća, koje su najstarije sačuvane s područja Zadra kao jedne od dalmatoromanskih enklava. U uvodu je obrazložen izbor prostorno, vremenski i kontekstualno ograničena materijala. Dalmatinski gradovi u ranom srednjem vijeku su izolirane enklave i njihov se jezik razvijao prilično samostalno. I Zadar, dakle, ima svoje jezične posebnosti i zato se očekivalo da će, usprkos karolinškoj reformi, biti dalmatoromanskih tragova. Stoga su u istraživanju izdvojeni, statistički opisani i protumačeni elementi nominalne sintagme, konkretnije imenice i pridjevi te oblici zamjenica, zamjeničkih pridjeva i brojeva koji se sklanjaju po imeničkoj deklinaciji. Primjeri su raspoređeni po deklinacijama te gramatičkom broju (singularu i pluralu). Dobiveni rezultati grafički su predočeni u tablicama na kraju raščlambe svake pojedine isprave i napravljen je sažetak glavnih jezičnih osobitosti. Zatim su sve one uspoređene međusobno radi uočavanja odnosa između čestotnosti pojavljivanja određenih nominalnih karakteristika i vremena nastanka. S obzirom na to da je isprava zapis o kojem pravnom činu koji ima svoje propisane dijelove, a još više zbog toga što jezik pojedinih dijelova (ponajviše dispozicije i supskripcije) više odražava govorni jezik izdavača (sastavljača i/ili naručitelja) negoli kod ostalih diplomatičkih formula, koje su puno konvencionalnije, više-manje standardizirane i naslijeđene, a čiji je jezik, klasičnofilološki gledano, neusporedivo pravilniji, u raščlambi je istaknuto u kojim se dijelovima pojavljuje određena morfosintaktička karakteristika. Ustanovljeno je da četiri od trideset isprava pokazuju izrazit romanski utjecaj, a – u širem smislu – četvrtina isprava pretežno romanski. Kriteriji za zaključivanje o stupnju romaniteta bili su ovi: nepostojanje završnog -m u akuzativu singulara, slijedom toga pojava općega romanskog oblika na -a, -o i -e, opći pluralni oblici na -e/-as, -i/-os i -es, raširenost analitičkih oblika nauštrb sintetskih. Gledajući sadržajno, bitno je istaknuti da su dvije od navedenih četiriju isprave oporuke, Andrijina i Agapina. Preostale dvije su isprava o zamjeni Sanivenove kuće te ona o vinogradu u Lukoranu. Čini se da je i vrijeme nastanka imalo utjecaja na stupanj romaniziranosti: tri najromanskije isprave nalaze se među šest najstarijih. Dvije od tih šest treba izuzeti budući da je jedna od njih kasniji i to jamačno poboljšan prijepis, a druga s hrvatskoga teritorija. Najstarija isprava – Andrijina oporuka – ujedno je i najromanskija. Najbolji latinitet, s druge strane, pokazuju četiri isprave ribarske tematike, što posebno iznenađuje kada je u pitanju najstarija među njima, ona iz X. stoljeća. Iako je najočitiji pokazatelj romanskog utjecaja tzv. univerzalni padež (casus generalis), on nije najzastupljeniji, već se casus obliquus najčešće zamjenjuje tzv. udobnim nominativom, osobito u supskripciji. Takav je nominativ nazvan testifikacijskim budući da i supskripcija predstavlja specifičan sintaktički sustav. Još jedan uočljiv pokazatelj romanskoga utjecaja – analitički oblici padeža – ponajviše se koriste umjesto indirektnog objekta u dativu te umjesto genitiva. Od manje karakterističnih romanskih obilježja treba istaknuti uporabu socijativa u funkciji subjekta i direktnog objekta. Redundantnost demonstrativa, koja pak upućuje na začetke romanskoga člana, slabije je izražena. Česta je pak i jednoliko raspoređena pogrešna rekcija prijedloga. Utjecaj romanskog najsnažniji je u dispoziciji i supskripciji. U množini su u funkciji subjekta pronađeni opći oblici na -as u dvjema ispravama, što je neočekivano jer su oni karakteristika zapadnoromanskih jezika, dočim se dalmatski smatra istočnoromanskim jezikom. To zacijelo nije utjecaj zapadnoromanskoga, već je tu došao do izražaja problem tranzitivnosti glagola. Naime, diljem Europe u ranosrednjovjekovnom latinitetu uz neprijelazne glagole koristi se akuzativ umjesto nominativa. Analizom jezičnih sastavnica Savinine i Sergijeve darovnice ustanovljeno je kako je Anfred, notar koji je zapisao te isprave, zacijelo i autor isprave kojom zadarski građani ustupaju vrt samostanu sv. Krševana. U analiziranom korpusu prevladavaju opće karakteristike srednjovjekovnog latiniteta, no rezultatima istraživanja uvjerljivo je dokazana polazna pretpostavka o utjecaju govornoga romanskog jezika na pisani srednjovjekovni latinski.

srednjovjekovni latinski, dalmatoromanski, Zadar, isprave, nominalna fleksija

nije evidentirano