hrvatski

Jezik najstarijih hrvatskoglagoljskih rukopisa

Vrijeme od kraja 11. do početka 14. st. naziva se u povijesti hrvatskoga glagoljaštva prijelaznim razdobljem u kojemu se pod utjecajem govornoga jezika (čakavskoga narječja) postupno oblikuje poseban, hrvatski tip crkvenoslavenskoga jezika. Vrijeme je to i reforme glagoljskoga pisma kada se uređuje i grafetika i ortografija. Postupno se iz starije oble razvija tipična hrvatska uglata glagoljica, uređuje se položaj slova u retcima kao i organizacija teksta u stupcima i stupaca na stranicama. U ortografiji se uklanjaju suvišni znakovi za glasove kojih više nema ili koji nestaju iz sustava i utvrđuje se novi redakcijski sustav. Vrijeme je to i redakcije staroslavenskih tekstova kada se biblijski prijevodi sve više prilagođuju Vulgati. Stoga su tekstovi iz toga razdoblja pisani prijelaznim tipom pisma koje nije još izrazito uglato i pokazuje mnogo tragova oblosti, rabe se često i znakovi koji nisu fonološki funkcionalni i sl. Jezik je u tim tekstovima prijelaznoga karaktera. Još se nije učvrstila redakcijska norma poznata iz misala i brevijara 14. i 15. st., a stara je norma djelomice narušena prodorom jedinica govornoga jezika u tekstove. Iz toga vremena nije se sačuvao nijedan cjelovit hrvatskoglagoljski kodeks, već samo tridesetak manjih odlomaka liturgijskih (misala i brevijara), hagiografskih i apokrifnih tekstova. Svi su fragmenti već opisani, a opisivači su upozorili i na najzanimljivije jezične pojave. Dosad međutim nije kao cjelina proučavan jezik svih fragmenata zajedno. Stoga je glavni cilj ove knjige sustavan opis jezika toga razdoblja hrvatskoga glagoljaštva i njegova usporedba s jezikom kanonskih starocrkvenoslavenskih spomenika kako bi se utvrdilo u kojoj je mjeri jezik promijenjen i pomlađen. Istraživanjem je obuhvaćeno 25 spomenika.

hrvatski crkvenoslavenski jezik, glagoljica, glagoljski fragmenti 12. i 13. st. ;

nije evidentirano