hrvatski

Kontemplativni um (um vjere) obuhvatniji je od logičko-skeptičkog uma (uma filozofije i znanosti)

Tako je to s vjerom. Znamo da nije nelogična, ali skeptični smo. Svjesno oklijevamo. I što je najgore, tvrdimo (neki od nas) da je to zbog logike i znanosti, a zapravo je riječ o vlastitoj (svjesnoj ili ne) odluci. Znanost nije niti može biti razlog da ne vjerujemo. Ona nije sposobna razriješiti takvu složenu dilemu jer to nije znanstveno pitanje. Štoviše, znanost je tu potpuno neutralna, posve je poštena (ako nije ideologizirana). Filozofija nije. Ali ona nudi sve odgovore odjednom, pa neka izaberemo. I mi (barem oni učeni među nama) činimo to. Ali činimo uz pomoć naših logičkih umova, jer drugačije (uglavnom) ne znamo. Vjera nam, međutim, daje mogućnost da proširimo vlastite logičke umove pretvarajući ih u kontemplativne intelekte koji su sposobni za sinergiju s Bogom. Začuđujuće, za to je potrebna samo odluka naše slobodne volje. Ništa drugo. Logički um otvoren za kršćansku kontemplaciju vjerom postaje spona između dviju slobodnih osoba od kojih je jedna ontološka punina (vlastitost) – Bog – a druga samo ontološki realitet (pridodanost) - čovjek. No u takvom suodnosu čovjek – Božjom milošću – ostvaruje puninu svojeg postojanja, tj. postaje centar svemira i njegov jedini smisao. Teološki, naime, Bog je stvorio svemir za čovjeka. Divno, odgovorili smo i na najteže pitanje, zašto postoji svemir? Naravno da se na taj naoko naivan zaključak naš logički um buni i grči… pjeni čak (kod nekih). Ali, što može učiniti? Nema logičkih dokaza da nije tako. Pa budući da nema, niti ih može biti (sjetimo se, svemir je kontingent), ostaje nam vjerovati ili ne (jer je u toj točki sve filozofsko i znanstveno jednostavno iscrpljeno). No, vjerovanje, za razliku od nevjerovanja, nije nelogično. Zato što Bog nije nelogičan. Pa ako Bog nije nelogičan, kako je onda nevjerovanje u Njega nekima logično?

znanost ; teologija ; filozofija

nije evidentirano