hrvatski

Prostorna organizacija i graditeljska baština Kalničkoga, Komarničkoga i Čazmanskoga arhiđakonata

Ovim istraživanjem obuhvaćena je sačuvana graditeljska baština Kalničkog, Komarničkog i Čazmanskog arhiđakonata unutar teritorijalne organizacije Zagrebačke biskupije nastala od 13. do 16. stoljeća. Glavni cilj istraživanja bio je utvrditi stanje sačuvanosti i razvoj graditeljstva na proučavanom području te odrediti u kojoj je mjeri teritorijalna organizacija utjecala na rasprostiranje i oblikovanje graditeljstva. Pod širokim pojmom graditeljska baština ovdje podrazumijevamo onodobnu reprezentativnu arhitekturu, plemićke gradove (utvrde) i crkve čiji su tragovi sačuvani u dovoljnoj mjeri za determiniranje njihovog položaja i namjene. Ovakav pristup je potrebno naglasiti jer se radi samo o jednom dijelu srednjovjekovnog graditeljskog opusa čije su ostale sastavnice (ruralna stambena arhitektura, gospodarska arhitektura, a posebno urbana stambena arhitektura) zasad nepoznate. Kako bi se u toj nakani uspjelo, korišteni su manje poznati rezultati arheoloških i konzervatorsko-restauratorskih istraživanja izvršenih tijekom posljednjih dvadesetak godina. Bilo je potrebno analizirati sve građevinske faze na pojedinoj građevini ili dijelu građevine. Njihova usporedba, odnosno komparativna interpretacija i valorizacija objekata na njihovom području, jasno je ocrtala očekivanu gustoću građevina sa sačuvanom srednjovjekovnom fazom. Time je potvrđena zajednička značajka čitavog tog prostora, njegova tranzitnost, s obzirom da upravo ovdje prolazi Via Magna, najvitalnija komunikacija srednjovjekovne Slavonije. Kao polazište istraživanja korišteni su popisi župa Zagrebačke biskupije goričkog arhiđakona Ivana iz 1334. godine, čime je zabilježen okvir sakralnog graditeljstva do 14. stoljeća. Temeljem tih podataka krenulo se u utvrđivanje stanja na terenu, odnosno reambulaciju terena prema dosad ubiciranim građevinama, pri čemu se posebna pozornost posvetila smještaju gradnje u društveni kontekst koji bi mogao imati veze s nastankom građevina (velikaški posjed, naselje, vjerski ili administrativni centar). Analizirana je 51 građevina, 25 u Kalničkom, 8 u Komarničkom i 18 u Čazmanskom arhiđakonatu za što su korišteni rezultati konzervatorsko-restauratorskih i arheoloških istraživanja pojedinih spomenika. Gustoća sačuvanih građevina postupno raste odmicanjem od granice Osmanskog imperija prema zapadu. No kako je utvrđen i razmjerno malen broj građevina na kojem su dokazani tragovi ratnih razaranja, najveći dio građevina dočekao je obnoviteljski zamah koncem 17. stoljeća u ruševnom stanju koje je uzrokovano ponajprije propadanjem zbog depopulacije zemlje. Shodno tome, niti veliki nesrazmjer između broja župa s popisa 1334. godine i utvrđenog stanja nije uputno tumačiti razaranjima, već izgradnjom najvećeg broja crkava netrajnim materijalom. Formiranje arhiđakonata kao upravne jedinice dugotrajniji je proces kojemu je popis iz 1334. potvrda. Zagrebačka biskupija kao najstarije administrativno tijelo na proučavanom području ostaje prvi naručitelj i glavni pokretač izgradnje, a sve crkve, s izuzetkom sv. Marije Magdalene u Čazmi izgrađena su kao male župne crkve. Sv. Marija Magdalena zasad je jedina sakralna građevina 13. stoljeća koja se povezuje s krugom ugarskih kraljevskih radionica.Dakle, biskupija, odnosno biskupski autoritet je svakako prvi naručitelj gradnje, dok lokalno plemstvo sudjeluje od trena kada postaje ekonomski dovoljno snažno što se bilježi tek od druge polovice 14. stoljeća i kasnije. Proučavano područje usporedo s crkvenom prostornom organizacijom obuhvaća i ¾ teritorija srednjovjekovne Križevačke županije.. Na tom području nalazilo se i više županata, no sačuvanu obrambenu arhitekturu nije moguće pouzdano datirati u razdoblje funkcioniranja županata. U prezentaciji povijesnog razvitka čitavog područja potrebno je razdvojiti administrativnu od formalne kontrole nad prostorom. To znači da je od samog osnutka biskupije 1094. godine nedvojbeno prisutna administrativna prisutnost autoriteta, no kako, zasada, nisu utvrđeni tragovi ranije gradnje od 13. stoljeća to ukazuje na dugotrajnost uspostave realne kontrole nad prostorom. U tom ključu treba tumačiti i prisutnost posjeda viteških redova od 12. stoljeća. Redovničke crkve učestalije su od 14. stoljeća i to pavlinske, dok su franjevačke crkve u pravilu monumentalne građevine građene privatnim donacijama plemića ili biskupa koncem 15. i početkom 16. stoljeća. Iz tog razdoblja sačuvan je najveći broj spomenika. U tom vremenu veći broj crkava u Kalničkom i Čazmanskom arhiđakonatu oprema se tzv. obrambenim zvonicima. Uočen je zamjetan disbalans između datacija prema pisanim izvorima i datacija dobivenih analizom sačuvanih arhitektonskih elemenata, posebice u slučaju gradnje plemićkih gradova. Primjerice, najstariji pisani izvori, iako rijetko, spominju građevine već od konca 12. stoljeća, no materijalni tragovi sugeriraju znatno kasniju dataciju. Također, prisutni su i obrnuti slučajevi, iako znatno rjeđi, kada izvori šute o građevini do 15. stoljeća, no njezine značajke omogućavaju znatno raniju dataciju, stoga je većina građevina reinterpretirana. Usporedivši povijesna zbivanja sa datiranom arhitekturom moguće je ustvrditi kako razvoj graditeljstva počinje etabliranjem dinastije Arpadovića kada se grade jednostavne, jednobrodne uglavnom polukružno zaključene crkve te počinje razvoj utvrda. Uspostava vladavine Anžuvinaca donosi nova stilska obilježja u sakralnoj gradnji, dok je adaptacija utvrda kulminirala u vrijeme Matije Korvina. Vremenski raspon istraživanja zaključen je 16. stoljećem, kada većina proučavanog područja, a posebice njegov istočniji dio, postaje graničnim područjem Otomanskog carstva što uzrokuje napuštanje i postupno propadanje građevina do obnove krajem 17. odnosno početkom 18. stoljeća. Tada se potpuno mijenja graditeljska paradigma, najbolje vidljiva u utvrđivanju gradova Križevaca i Koprivnice.

srednjovjekovna arhitektura Hrvatske, prostorni razvoj

nije evidentirano