hrvatski

Komično-realistična poezija talijanskog srednjovjekovlja

Komično-realistična tradicija razvila se u Italiji u drugoj polovici trinaestog stoljeća. Bitna karakteristika te poezije jest njezina povezanost s vremenom u kojem je nastala. Pjesnici pišu o stvarnosti koja ih okružuje. Vještom uporabom jezika, karikaturom i groteskom, u svojoj poeziji ocrtavaju portrete svojih sugrađana, pišu o događajima ili otvoreno napadaju političke protivnike, poput Rustica Filippija. Nešto osobnije prirode jest poezija Mea dei Tolomeija i Cecca Angiolierija. Obojica slave lagodan život, pišu o nesreći koja ih snađe kada nemaju novca te o mržnji koju osjećaju prema svojoj obitelji. Takvo "osobno" pjesništvo bit će prava suprotnost gotovo depersonaliziranoj lirici Dolce stil nuova (slatkog novog stila), pjesničkoj školi koja se u Toskani razvila i isto vrijeme. Talijansko-realistična poezija u talijansku književnost uvela je neke nove motive koji su već postojali u poeziji golijarda te u vagantskoj lirici. Također, i kod provansalskih trubadura postoje primjeri na tragu ovakve tradicije. Sve to svjedoči koliko je europska srednjovjekova kultura bila dinamična.

Rustico Filippi, Meo dei Tolomei, Cecco Angiolieri ; komično-realistička poezija ; dolce stil nuovo

nije evidentirano