hrvatski

Zapažanja Miroslava Krleže o Albertu Haleru

Opus hrvatskog polihistora Miroslava Krleže (1893.–1981.) sadrži i zapažanja o hrvatskom estetičaru, teoretičaru i povjesničaru književnosti Albertu Haleru (1883.–1945.?). Kada ih sagledamo iz kronološke i žanrovske perspektive, najranija od tih zapažanja nalaze se u pismu koje je Krleža napisao 14. travnja 1923. godine u Dubrovniku i poslao ga supruzi Beli, zatim slijede ona iz triju članaka otisnutih 1939. godine u časopisu "Pečat" (polemičko-programatski članak »Svrha ‘Pečata’ i o njojzi besjeda« i polemički tekstovi »Dijalektički antibarbarus« te »Rasulo pameti«), nakon čega slijede zapažanja iz dnevničkih zapisa od 5. kolovoza 1942. godine i, kao posljednja, ona iz marginalije koju je Krleža izdiktirao oko 1960. godine uz predloženi sadržaj natuknice »Kritika, književna. Hrvatska«, a koja je bila predviđena za "Enciklopediju Jugoslavije". Sadržaj pisma od 14. travnja 1923. godine svjedoči o Krležinu susretu s Halerom. Tom prilikom Krleža je zapisao da su mu u Dubrovniku društvo pravili i »neki dobri i otmeni dubrovački literati«, a potom dodao da je jedan od njih bio i »prof. Haler«. Inače, da se Krleža tijekom svojih boravaka u Dubrovniku još barem jednom susreo s Halerom, može se doznati iz teksta koji je 2009. godine objavio Nikola Ivanišin (1923.–2013.). Taj književni povjesničar i kritičar izvijestio je da je tijekom druge polovice tridesetih i početkom četrdesetih godina 20. stoljeća kao dubrovački gimnazijalac bio »zapaženi učenik Alberta Halera«, te da je »potkraj 30-tih godina« pozdravio Halera, koji je »Stradunom šetao s Miroslavom Krležom.« Pritom je vrlo izgledno da se taj susret Krleže i Halera nije zbio poslije 1938., jer je tijekom čitave 1939. godine njihov odnos bio obilježen prijeporima, pa i netrpeljivošću, što zorno potvrđuju iskazi koje su u nekoliko svojih članaka objavili jedan o drugome. Krleža je u svoja tri članka koja je napisao i objavio 1939. godine u časopisu "Pečat", žestoko reagirao na prosudbe koje je Haler u člancima otisnutima tijekom druge polovice 1938. i tijekom prve polovice 1939. godine izložio o obilježjima njegove književnosti, posebice pjesništva, ali i o njegovu političkom usmjerenju. Primjerice, Haler je smatrao da se književnost u »ljevičarski raspoloženim mentalitetima« iskazuje u »groteskno iscerenom karikiranju«, pa je zato »teško zamisliti, na primjer, Krležu, da opisuje lastavice i slavuljevu pjesmu« (»Gabriele D’Annunzio«, 1938.), kao što je smatrao i to da »Krležina lirika nema umjetničke vrijednosti« (»Današnja književna shvaćanja«, 1938.), a onda i to da Krležine stihove obilježava »okrutni i surovi satanizam«, nakon čega je naglasio da Krležin opus karakteriziraju »negacija tradicije, negacija morala, negacija domovine, negacija religije« (»Je li Gundulić bio nihilista?«, 1939.), pri čemu je bio uvjeren da Krležino pjesništvo počiva na »histeričnim ispadima«, dodavši da su to ispadi »doktrinarca« koji je zatrovan »materijalističkim shvaćanjima stvarnosti«, koji je u svojim nazorima nekulturan i nečovječan i koji je predstavnik »fanatičkog doktrinarstva« (»Depoetizacija suvremenog života«, 1939.). Od triju Krležinih članaka iz 1939. godine u kojima se spominje Haler, najprije je napisan i objavljen »Svrha ‘Pečata’ i o njojzi besjeda«. Krleža je u njemu Halera prikazao kao jednog od zagovornika onih pisaca koji su, kako kaže, »negativne pojave« u hrvatskoj književnosti, pri čemu je mislio na pisce »desnice«, od kojih je imenovao književnika i publicista Kerubina Šegvića (1867.–1945.), kulturnog radnika Filipa Lukasa (1871.–1958.) te književnog kritičara Ljubomira Marakovića (1887.–1959.). Svojim opredjeljenjem Haler je, piše Krleža, ustrajno radio »na štetu takozvane lijeve knjige«, nastojeći dokazati da je »naša lijeva knjiga – kao pojava – laž i prijevara i gnojna rana«, dok je istodobno prešućivao »čitave tovare ideoloških brvana u svojim pogledima«. Sljedeći Krležin tekst iz 1939. godine koji sadrži zapise o Haleru i njegovim stavovima, bio je »Dijalektički antibarbarus«. Krleža je u njemu iskazao upućenost u sadržaj Halerova članka »Depoetizacija suvremenog života«. Haler je, priopćava Krleža, napisao »studiju o depoetizaciji umjetnosti koju po tom boguugodnom književnom idealisti sistematski sprovodimo kao pravi sotone u ljudskoj spodobi«. Treći Krležin članak iz 1939. godine koji obuhvaća i zapise o Haleru, bio je »Rasulo pameti«. U tom članku Krleža je Halerov, kako ga određuje, »pamflet o depoetizaciji umjetnosti« ocijenio kao tekst u kojem se »pljuje po onim rijetkim i osamljenim pojedincima, koji u sveopćem našem rasulu pojmova stoje na braniku zapadnoevropskih i slobodarskih načela«. Potom je dodao da Albert Haler i publicist te prevodilac Stjepan Markuš (1899.–1973.) spadaju među one pisce koji po njemu »pucaju« iz, kako kaže, »najtežih topova«, a koji su bili uvjereni da je »prava« književnost, primjerice Goetheova, »na njihovoj strani«, što je Krležu ponukalo na to da zapiše sljedeće: »Jer, tako mi Petrarke, ako budem te škribente jednoga dana razgoetheizirao, što će ostati od tog našeg germanističkog, pokrštenog (croceiziranog) halerovskog i markuševačkog zelja? Ni Croce-a ni marke ni halera!« Krleža je Halera spomenuo i u dnevničkim zapisima od 5. kolovoza 1942. godine. Toga dana prisjetio se, kako je naziva, »pamfletske rabote« koja je protiv njega poduzimana tridesetih godina, i to počevši od književnika Novaka Šimića (1906.– 1980.), pa od "Hrvatskog dnevnika", sve »do Halera et comp.« Bilo je to razdoblje tijekom kojega ga je, konstatira Krleža, »pratio poklič – pollice verso, ubij ga, neka crkne pseto«. Posljednje od svojih zapažanja o Haleru Krleža je izrekao oko 1960. godine kao glavni redaktor "Enciklopedije Jugoslavije". To je učinio u marginaliji koja se odnosila na predloženi sadržaj natuknice »Kritika, književna. Hrvatska«, koju je napisao povjesničar književnosti Ivo Frangeš (1920.–2003.). Krleža je Frangešu sugerirao da natuknicu nadopuni podacima o Haleru, jer u njoj »pojavu A. Hallera jedva smo tangirali.« Potom je dodao da su u predloženu sadržaju natuknice »Hallerovi Croceovi pogledi na našu literaturu ostali apstraktni«, nakon čega je zaključio da se »takvim mjerilom jednostranim ne mogu procjenjivati naše književne vrijednosti ili nevrijednosti.«

Miroslav Krleža ; Albert Haler

The opus of the Croatian polyhistor Miroslav Krleža (1893–1981) contains observations on the Croatian aesthetician, literary theoretician and historian Albert Haler (1883–1945?). When reviewed from a chronological and genre perspective, the letter written by Krleža on 14 April 1923 in Dubrovnik, which he mailed to his wife Bela, contains the earliest of the observations. Those are followed by observations in three articles published in 1939 in the journal "Pečat" (a polemical and programmatical article “The Purpose of ‘Pečat’ and Discussion about It”, polemical texts “Dialectic Antibarbarus”, and “The Ruin of Reason”). Observations from the diary records from 5 August 1942 follow, with the addition of the last observation, from the marginalia dictated by Krleža around 1960, alongside the suggested content of the entry “Croatian Literary Critique”, which was meant to be published in the "Encyclopedia of Yugoslavia". The content of the letter from 14 April 1923 reveals that Krleža had an encounter with Haler. On that occasion Krleža recorded that he enjoyed the company of “some cordial and classy literates from Dubrovnik” and added that one of them