hrvatski

Diskursna kompetencija inojezičnih govornika hrvatskoga

Tijekom jezikoslovne povijesti tekst kao potvrda komunikacijske naravi jezika često nije bio dijelom gramatičkih opisa. Pojavom pravaca aktualne sintakse, sistemske funkcionalne teorije i funkcionalne gramatike M. A. K. Hallidaya te lingvistike teksta proizašlih iz ideja praškog lingvističkog kruga sredinom 20. stoljeća mijenja se gramatička perspektiva te ona kreće u smjeru od teksta prema rečenici. U središte pozornosti s komunikacijskoga stajališta dolazi znanje koje svakom govorniku omogućuje povezivanje jezičnih elemenata nižega reda (riječi, rečenice) u cjeloviti i smisleni pisani ili usmeni tekst. To znanje naziva se diskursna kompetencija, a najčešće se određuje kao poznavanje načina za povezivanje i tumačenje jezičnih oblika i značenja radi postizanja smislene cjelovitosti govornih ili pisanih tekstova različitih žanrova. U ovome radu govorit će se o diskursnoj kompetenciji inojezičnih govornika hrvatskoga, odnosno o njezinim sastavnicama ‒ koheziji i koherenciji ‒ koje se ostvaruju različitim leksičkim, gramatičkim i semantičkim sredstvima. Analiza sastavnica diskursne kompetencije inojezičnih govornika hrvatskoga načinjena je na korpusu od 34 teksta koje su napisali izvorni govornici njemačkoga, poljskoga, španjolskoga, ukrajinskoga/ruskoga, češkoga i engleskoga, a znanje hrvatskoga procijenjeno im je na B1 razinu.

tekst, diskurs, jezična kompetencija, diskursna kompetencija, kohezija, koherencija

nije evidentirano