hrvatski

Suvremenost programa i pristupa i radu s djecom s teškoćama i indikatori kvalitete života djece u Republici Hrvatskoj

Unicef i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku izradili su indikatore dobrobiti djece sa svrhom praćenja potreba sve djece, njihovog zdravlja te konteksta razvoja i kvalitete života. Ključna područja praćenja su: (1) zdravlje, (2) obrazovanje, (3) obiteljski odnosi, (4) subjektivna i psihološka dobrobit, (5) materijalna dobrobit i siromaštvo, (6) odnosi s vršnjacima i rizična ponašanja, (7) sudjelovanje, (8) sigurnost i (9) ranjive skupine djece. Dobrobit djece s teškoćama u razvoju se može pratiti kroz sve indikatore, što pretpostavlja postojanje suradnje između praktičara i akademske zajednice. Kada se govori o suvremenim pristupima i programima, potrebno je reći kako su oni temeljeni na teorijskim okvirima i paradigmama, znanstveno su utemeljeni, imaju razrađenu metodologiju izvedbe tj. strukturirani su zbog čega su mjerljivi i provjerljivi. Nadalje, odlike suvremenih pristupa i programa su primjenjivost u stvarnom životu, dostupnost te ekonomska održivost. Trenutačno u RH prevladava poimanje suvremenosti na temelju vremenske dimenzije (nešto je novo, pa stoga i suvremeno, ergo i poželjno). Također, suvremenost se izjednačava s uporabom tehnologije (tehnološko-ekonomska paradigma koja zahtijeva velika financijska izdvajanja). No, najveći problem u procjeni suvremenosti jesu osobne procjene i impresije o određenom rehabilitacijskom pristupu bez stvarnih znanja o učincima i/ili parcijalna tumačenja u formi induktivne generalizacije (Post hoc ergo propter hoc) bez podastiranja dokaza. Dugoročno se ovakvim, redukcionističkim pristupom može očekivati neodrživo rehabilitacijsko pomodarstvo u odnosu na utvrđene indikatore. Moguća rješenja ovim izazovima su „nove” uloge rehabilitatora (refleksivni praktičar, kritički prijatelj, znanstvenik...) u smislu sustavnosti i kontinuiranosti a ne povremene procjene osobnih strategija rada. Iako se akademskoj zajednici često zamjera nepovezanost s praksom, u slučaju implementacije suvremenih pristupa i programa i u odnosu na indikatore kvalitete dobrobiti, posebno je važno da praktičari naprave „korak“ prema znanosti te obnove svoja znanja o teorijama razvoja i učenja, razlikuju znanstvena istraživanja od kvazi-znanosti, da poznaju temeljnu statistiku i znanstvenu metodologiju, poznaju legislativu i strategije RH i EU, barataju funkcionalno barem jednim stranim jezikom te da se uključuju u programe cjeloživotnog obrazovanja pri matičnom fakultetu. Akademska zajednica je u tom slučaju pozvana nuditi programe cjeloživotnog učenja koji su dostupni svima u smislu izvođenja edukacija/seminara i njihove cijene. Nadalje, istraživanja provoditi s kolegama na terenu, podjednako kvantitativna kao i kvalitativna, te uključivati studente u rad zajednice putem društveno korisnog učenja. Očekivani rezultati mogu biti različiti, počevši od razvijanja mjernih instrumenata i metodologije izvedbe sve do osmišljavanja novih programa i pristupa.

suvremeni pristupi i programi, djeca s teškoćama, indikatori kvalitete života, dobrobit djece, razvojno primjerena praksa

nije evidentirano