hrvatski

Ježićeva i Frangešova povijest hrvatske književnosti u obzoru novoga historizma

Uzimajući u obzir važnost kulturalnog i etičko-političkog obrata u okviru suvremene književne i kulturne teorije, rad je pokušaj analize koncepata dviju povijesti hrvatske književnosti: Ježićeve Hrvatske književnosti od početaka do danas 1100. * 1941. i Frangešove Povijesti hrvatske književnosti, s metodologijskim uporištem u novom historizmu. U najširem smislu novi historizam ima izraženu svijest o tekstnom statusu različitih kulturalnih praksi (od povijesti i religije do društvenih igara i obiteljskih odnosa). Unatoč tomu on ukazuje da određeni povijesni konteksti ipak proizvode određene režime istine, a istodobno propituje npr. književni status znanstvenih diskursa (povijest književnosti, povijest, pravo) kao i npr. ideologijske i političke učinke same književnosti. Pri interpretaciji posebna se pažnja posvećuje odnosu teksta i regulativne moći određenoga društvenog i povijesnog konteksta. To bi u prvome redu značilo da su se spomenute povijesti književnosti čitale kao označiteljske prakse koje posreduju, proizvode i razotkrivaju odnose moći unutar pripadajućeg im kulturnog, društvenog i ideologijskog konteksta. Čitanjem narativnih i fikcionalnih elemenata preispitivano je pravo žanra na književnopovijesnu “istinitost”. Također, analizom dvaju modela povijesti književnosti opisani su načini na koji svjetonazor, predrasude, interesi, politički ili ideološki imperativi autora oblikuju historiografski diskurs te će se obrazložiti njegovi ideološki i politički učinci.

književna povijest; tradicionalna povijest književnosti; novi historizam/kulturalne poetike; prikazivanje/predočavanje; historizacija subjekta; narativni i fikcionalni elementi; vrijednosti; predrasude i ideološki imperativi povjesničara

nije evidentirano