hrvatski

Naglasna norma neutralnoga varijeteta suvremenoga hrvatskog jezika

Novija sociolingvistička istraživanja hrvatskoga jezika, na tragu teorije o diglosiji, idu u smjeru dvaju varijeteta suvremenoga hrvatskoga jezika. Takav pristup nije moguće potpuno primijeniti na izgovornu normu hrvatskoga jezika, naime sadašnje stanje propisa (kodeksa) naglasne norme (razasutoga u neortoepskim priručnicima), koji se drži višim varijetetom, i uzusa, svakodnevne uporabe koja bi bila nižim varijetetom, otvara pitanje neutralnosti/obilježenosti jednoga i drugoga (iz)govora. Istraživanja kodeksa pokazala su da govornici svjesno odmiču od njega, ili mu se i ne primiču, jer ne uživa prestiž, koji je važnom značajkom višega varijeteta. Iz toga se nametnulo detaljnije istražiti tzv. srednji varijetet, to jest, u našemu slučaju, neutralni jer polazimo od teze da taj varijetet nije amalgam niskoga i visokoga, već samostalan, opisiv i cjelovit iz kojega su (svjesnim odmicanjem ili primicanjem) nastali ostali varijeteti (niži ili viši). Neutralni varijetet ovdje želimo postaviti kao referentnu točku iz koje opisujemo naglasnu normu hrvatskoga standardnoga jezika, a to pretpostavlja popis značajki, čime ćemo se ponajviše pozabaviti. Govoreni korpus navedenoga idioma pronalazimo u radijskoj emisiji Govorimo hrvatski HRT-a. Cilj je takvih istraživanja prije svega udariti temelje normativnome ortoepskome priručniku koji bi bio naglasno neutralan, neobilježen i općeprihvaćen u javnoj uporabi.

neutralni varijetet, naglasna norma, kodeks, uzus

nije evidentirano