hrvatski

Kakav pravopis (između fonetike i fonologie)

U članku se teorijski raspravlja o razlici između glasnika i fonema te zaključuje da bitna razlika nije u širini pojma ili stupnju apstraktnosti tih entiteta nego u tome što je glasnik univerzalni govorni entitet, a fonem mentalni specifično jezični entitet. Zbog toga su u svakom jeziku razlike između fonetske i fonološke transkripcije znatne, čak i kad je uporabljana široka fonetska transkripcija. Za postojeći se hrvatski pravopis tvrdi da on dobrim dijelom slijedi načeolo fonološke transkripcije, ali da ima podosta i od fonetskoga, pa ponešto i od etimološkoga načina pisanja. Smatra se, a na temelju mjerenja, da bi bilo bolje za čitanje, pisanje i učenje kad bi pravopis bio dosljedan, tj. u slučaju hrvatskoga pravopisa dosljedno fonološki. Način pisanja kroz stoljeća hrvatske pismenosti daju dovoljno indicija za tezu da se u doba prije prvoga službenog pravopisa 1892. intuitivno pisalo dosljednije fonološki nego što je to danas propisano. Pledira se za promjene u hrvatskom pravopisu. Intervenirati bi trebalo u jednoznačnom pisanju fonema, kojih ima 29 (bez /ć/, /dž/ i /ije/, a sa slogovnim r), i u nemalom broju reinterpretacija fonemskih postava u riječima. Najčešća je uklanjanje slova j u međusamoglasničkim položajima sa i i e, a gdje nije morfemski motiviran nego je nefonemski prozodijski glasnik (npr. kemia, gloria umjesto kemija, glorija) te ispravljanje mnoštva fonetskih zapisanih asimilacija koje nisu fonemske (npr. otpadci, svjedočba, predpovjesni, izčitati, poputbina umjesto otpaci, svjedodžba, pretpovijesni, iščitati, popudbina). Refleks dugoga staroga jata interpretira se kao dvofonem /je/ jednako kao i kratkoga jata, pa bi ih trebalo jednako i pisati (cvjet, cvjetni, ljep, ljepši). Predlaže se pisanje slogovnoga r posebnim znakom r

pravopis; hrvatski jezik

nije evidentirano