hrvatski

Alzheimerova bolest i druge demencije – što možemo učiniti?

Važno je istaknuti da napredovanjem Alzheimerove bolesti, pa i u njezinoj uznapredovaloj fazi, oboljela osoba ne gubi emocije, s njom se može komunicirati na emotivnom nivou. Osoba s demencijom prepoznat će tako anksioznost njegovatelja, neće je moći razumjeti, niti si ju objasniti, ali će na nju reagirati najčešće jednako tako anksiozno. Anksioznost kao simptom usko je povezana uz emocije i stoga se može pojaviti u osoba s demencijom u bilo kojem stadiju bolesti, od prodromalnog, rane demencije, umjerenog do uznapredovalog stadija duboke demencije. Osoba s demencijom možda neće moći verbalizirati vlastitu tjeskobu, biti će vidno uznemirena, a anksioznost će se moći prepoznati u tjeskobnom izrazu njezina lica i u tjelesnim simptomima (znojenje, tremor, lupanje srca i sl.). Član obitelji koji preuzima vodeću ulogu u brizi o oboljelom treba biti pripravan da u potpunosti promijeni način života i podredi ga potrebama oboljelog. Uobičava se reći da od Alzheimerove bolesti ne obolijeva samo bolesnik, već na neki način i čitava obitelj. Potrebne su mnoge promjene i prilagodbe, npr.: • prilagoditi uvjete stanovanja (pokretljivost oboljelog je promijenjena, pa su nužne prostorne prilagodbe i uklanjanje arhitektonskih interijernih prepreka ; ugradnja lifta ili preseljenje u prizemlje ; nastojati oboljelog izolirati od buke ; voditi računa o budućoj nepokretnosti oboljelog i sl.) • prilagoditi način života oboljelog uz pomoć stručnjaka (za zaposlene – smanjenje radne aktivnosti ; organizirati pripreme za mirovinu ; prestati upravljati motornim vozilom ; donijeti sve pravne odluke dok je još sposoban samostalno odlučivati – oporuka i sl.) • riješiti eventualna ostala oboljenja (npr. operacije) • izbjegavati putovanja ili odlaske u udaljena mjesta bez pratnje • biti svjestan da oboljeli ima velike probleme sa snalaženjem u prostoru, kretanjem, govorom i sl., poput ulaženja i izlaženja iz javnog prijevoza, prelaženja ulice i sl. Svako požurivanje oboljelog intenzivira problem i izaziva strah i paniku. Očuvan vanjski izgled oboljelog («fasada») nerijetko zavarava neupućene i povećava društvenu netolerantnost prema usporenosti i nesigurnosti oboljelog. Svaka nepredvidiva situacija u prostoru i okruženju ili u komunikaciji može izazvati još veću zbunjenost, a strah i panika dovode do novih nepredvidivih situacija • obitelj postaje sve iscrpljenija i potrebno joj je savjetovalište ; pomoć stručnjaka: psihologa, socijalnog radnika, psihijatra, pravnika. Obitelji ili jednom članu obitelji neophodno je osigurati sustav psihosocijalne podrške s obzirom na to da oni ostaju s oboljelim ne samo 24 sata dnevno nekoliko dana, već nekoliko godina. Dokle god to psihofizičko stanje oboljelog dopušta, preporučaju se: zajednički odlasci u kupovinu, vježbanje čitanja, pisanja i brojanja, svakodnevne zajedničke šetnje u poznatim dijelovima grada, posjećivanje ili pozivanje bliskih prijatelja i srodnika, održavanje dostojanstva ličnosti urednim i primjerenim odijevanjem, prisutnošću oboljelog kod svakog dolaska strane ili poznate osobe u kuću, predstaviti mu tu osobu ili ga podsjetiti tko je poznata osoba, omogućiti oboljelom da dok god to može svojom fizičkom pokretljivošću bude prisutan kod stola prilikom objeda na svom uobičajenom mjestu, bilo da je u kući društvo ili ne, poticati oboljelog da što duže hranu konzumira sam uz eventualne manje pripomoći, osigurati primjerenu ishranu ; osigurati dovoljno tekućine (više tekućine u prvom dijelu dana, a manje u drugom zbog mogućih poremećaja kontrole mokrenja), posjećivati mjesta i događaje koje je oboljeli tijekom zdravog dijela života volio: izleti, koncerti, izložbe i sl., zadržati ili nabaviti kućnog ljubimca i omogućiti oboljelom česte kontakte s njime. Pitanje zdravlja i bolesti, a time i kvalitete života, ima veliku ulogu za pojedinca, obitelj i cjelokupnu društvenu zajednicu. Socijalno-medicinske intervencije usmjerene ma unapređivanje zdravstvene zaštite starijih ljudi obuhvaćaju pravovremene kontrole zdravstvenog stanja starijih, osiguravanje potrebnih uvjeta za unapređivanje prevencije, dijagnostike, liječenja i rehabilitacije oboljelog, kao i pitanja organizacije slobodnog vremena i izvanobiteljske skrbi za oboljelog, pri čemu uža lokalna zajednica ima iznimno značenje. Pri prevenciji je važno omogućiti ljudima koji ulaze u stariju dob da ostanu što duže aktivni, osobito u intelektualnom, emocionalnom i socijalnom smislu, uz nastojanje za očuvanjem uobičajenog ritma života u obitelji, spolnom životu, socijalnim odnosima, održavanju profesionalnih i drugih aktivnosti. U tome je potrebna organizirana pomoć obitelji, a u slučaju potrebe i kućno liječenje. Literatura: 1. Mimica N, Presečki P. How do we treat people with dementia in Croatia. Psych Danub 2010 ; 22:363-6. 2. Mimica N, Kušan Jukić M. Depresija u osoba starije životne dobi – specifičnosti kliničke slike i smjernice za liječenje. Medix 2013 ; 19:182–7. 3. Fong TG, Tulebaev S, Inouye SK. Delirium in elderly adults – diagnosis, prevention and treatment. Nat Rev Neurol 2009 ; 5:210–20. 4. Howe E. Key psychosocial interventions for Alzheimer’s disease: an update. Psychiatry 2008 ; 5:23–7. 5. Mimica N. Komunikacija s osobom oboljelom od demencije Medix, 2011 ; 91(1):28 – 30. 6. Alzheimer’s Disease International & World Health Organization. Dementia: a public health priority. Geneva: World Health Organization ; 2012. Dostupno na: http:// www.who.int/mental_health/publications/dementia_ report_2012/en/ 7. Mimica N, Kušan Jukić M, Presečki P, Ivičić M, Braš M, Vrbić Lj, Boban M, Pivac N, Brinar P, Vuksan Ćusa B, Borovečki F, Tomasović Mrčela N, Vitezić D, Fingler M, Šimić G, Vučevac V, Đorđević V, Bilić P, Klepac N, Jukić V, Galić S, Budigam B, Filipčić I, Vidović D, Glamuzina K. Hrvatska strategija borbe protiv Alzheimerove bolesti i drugih demencija – prijedlog nacrta uz nadopune. Medix 2015 ; XXI(117):111 – 8.

Alzheimerova bolest ; njegovatelji ; socijalno-medicinske intervencije ; kvaliteta života ; skrb

nije evidentirano