hrvatski

Hrvatska ćirilična baštna u povijeti hrvatske kulture i njezino mjesto u hrvatskoj filologiji

Od. 11. do 19. stoljeća na velikim dijelovima hrvatskoga teritorija stanovništvo je svoje kulturne potrebe izražavalo (i) ćirilicom. Već na srednjovjekovnim kamenim spomenicima (i to na krajnjem hrvatskom sjeverozapadu) nije rijedak slučaj da se miješaju glagoljica i ćirilica, a uskoro poslije takvih slijede i epigrafi na kojima se nalaze samo ćirilična slova. Poznato je da su popovi glagoljaši u pravilu dobro znali i ćirilicu, o čemu svjedoče ćirilični zapisi na mnogim glagoljičnim tekstovima različite funkcionalne usmjerenosti. Posebno su važnu dionicu te pismenosti ostvarili bosanski franjevci svojim pisanim i tiskanim djelima, ali i hrvatski protestanti su njome otisnuli osam knjiga itd. Riječ je dakle o važnom korpusu bez kojega se ne može proučavati povijest hrvatskoga jezika i književnosti, korpusu u kojem prevladavaju tekstovi pravne namjene, često oni u kojima se regulira svagdašnjica običnoga čovjeka, ali ne nedostaju ni tekstovi drukčije funkcionalne usmjerenosti (liturgijski i drugi crkveni tekstovi, beletristika).

hrvatska ćirilica ; tropismenost i trojezičnost ; povijest hrvatskoga jezika

nije evidentirano