hrvatski

Od vila ilirskih do Bijeloga puta, stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti

Zaključak Tek što je u Zagrebu objavljen ilirski program, došlo je do oduševljenoga odgovora iz Bosne. Nekolicina franjevaca ponadala se oslobođenju od osmanlijske vlasti i povjerovala u državu koja će se prostirati od Jadranskoga do Crnoga mora. Ta je ideja, odnosno „vilinski glas”, uznemirila duhove i otvorila prostor za radikalne promjene. Upravo je njome nadahnut fra Ivan Franjo Jukić u svibnju 1850. godine pisao sultanu Abdul- Medžidu pismo u kojemu je iznio „Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini”. Tražio je da ih se ne zove i ne smatra rajom, nego građanima Carstva. Na želje i molbe nije bilo odgovora, ali je osmanlijska vlast pritisnuta unutarnjim i vanjskim zbivanjima i procesima pokušavala barem donekle modernizirati državnu upravu i potaknuti društvene promjene. To je izazivalo velike otpore i bunu konzervativnih lokalnih kapetana muslimana u Bosni. Nakon dugotrajnoga razdoblja krize, bezvlašća i nasilja, u Dračevu nedaleko od Gabele u Hercegovini izbio je 19. lipnja 1875. ustanak protiv Osmanlija pod vodstvom katoličkoga svećenika don Ivana Musića. Ustanak se brzo širio uz granicu, najavljujući kraj višestoljetne vladavine Osmanskoga Carstva nad Hercegovinom i Bosnom. Odjeknuo je diljem Europe, a posebno u Srbiji, Crnoj Gori i hrvatskim zemljama. Zahtjevi ustanika mogu se pročitati iz jedne rečenice priopćene tih dana europskim diplomatima: „Mi ne tražimo drugo, nego da živimo ko ljudi, ne ko skotovi, kako nas turci smatraju. Hoćemo autonomiju.” Oni su oružjem tražili ono što fra Ivan Frano Jukić nije dobio molbom. Ustanak je dotadašnje „istočno pitanje” pretvorio u „istočnu krizu”. Uslijedile su žestoke borbe koje su praćene stradanjem stanovništva, ali i diplomatskim pokušajima traženja rješenja. U ljeto 1878. godine austrougarske trupe ušle su u Bosnu i u Hercegovinu. Umjesto „pleh muzike”, kako su njihovi dužnosnici pretpostavljali, bili su prisiljeni angažirati brojne snage, a pretrpjeli su i znatne gubitke. Osmanlijske vlasti pridržavale su se odluka Berlinskoga kongresa, ali ne i fanatizirani lokalni muslimanski vjerski autoriteti. Suočena s nepovoljnim razvojem događaja, osmanlijska je diplomacija uoči Berlinskoga kongresa ponudila europskim silama da Austro-Ugarska okupira Hercegovinu, a njoj ostavi Bosnu, što je austrougarski ministar vanjskih poslova Andràssy odbacio i ocijenio potpuno neprihvatljivim jer bi to „dovelo do višestrukih sukoba”. Osmanlije su ipak posljednjega dana kongresa uspjeli od austrougarske diplomacije iznuditi tajnu klauzulu kojom se okupacija smatra samo provizorijem, a sultan zadržava suverenitet nad objema zemljama. Konvencijom u Carigradu sklopljenom 21. travnja 1879. dogovoreno je da će muslimani i dalje petkom u molitvama spominjati sultanovo ime, a na džamijama će se nastaviti isticati osmanlijske zastave. U katoličkim crkvama pjevane su mise u čast austrougarskoga cara čije su crno-žute zastave potiskivale nacionalne trobojnice. Pravoslavni su slavili ruskoga cara, pod čijom su zaštitom bili. Uglavnom, prilike su se u bivšim osmanlijskim pokrajinama Bosni i Hercegovini kretale u smjeru rješavanja nacionalnoga pitanja, i to u znaku odgovora na pitanje kojemu će se prikloniti carstvu: austrougarskom, ruskom ili osmanlijskom. Konfesionalne, odnosno u to doba već i nacionalne elite (barem među katolicima/Hrvatima i pravoslavcima/Srbima) imale su različite interese. Različito su zamišljali budućnost, različito su gledali na sadašnjost, ali i na prošlost. Hitci što su odjeknuli Sarajevom i Europom 28. lipnja 1914. najavili su rat koji je iz temelja mijenjao sudbine pojedinaca, položaje naroda i statuse država. Tijekom rata ponuđeno je više rješenja za BiH. Već na samome početku, u jesen 1914., austrijski general i guverner BiH Oskar Potiorek predložio je da se BiH podijeli između Austrije i Mađarske, i to tako da Austriji pripadne Hercegovina s Prozorom, Glamočem, Livnom, Duvnom i Bugojnom (bez Donjega Vakufa) te dio Podrinja zbog granice sa Srbijom. Ostalo je trebalo pripasti Mađarskoj. Njegov prijedlog nije prihvaćen, sporazuma u Monarhiji nije bilo. Dvije dominantne nacije nisu uvažavale zahtjeve malobrojnijih – trećih. Ustrajavale su u svojim maksimalističkim zahtjevima do kraja. Procesi koje je rat izazvao potaknuli su i nove političke zahtjeve. U kolovozu 1917. muslimanski predstavnici izrazili su „najenergičniji prosvjed” protiv bilo kakva južnoslavenskoga ujedinjenja te su od cara i kralja Karla tražili „autonomiju Bosne i Hercegovine”. Istodobno, hrvatski su predstavnici zatražili stvaranje jedinstvenoga upravnog područja koje bi obuhvatilo teritorij Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Hercegovine i Bosne, uz poželjno pripajanje Istre i Kranjske. Srbi su očekivali svršetak rata i nadali se pripojenju Srbiji. Političku strategiju srbijanskih vlasti slikovito prikazuje izjava koja je u to doba kružila njihovom diplomacijom: „Sva mudrost je privezati čamac za pravi brod i gledati da se čamac ne odveže.” Razvojem situacije na ratištu, a poslije i stvaranjem nove države, mijenjao se i odnos hrvatske političke elite prema Monarhiji, mijenjale su se ambicije, a u skladu s njima i identiteti. Dotadašnje „rješenja državnog pitanja na jugu monarhije u hrvatskom smislu” zamijenjeno je potporom politici stvaranja posebne jugoslavenske države. Poraz u Velikome ratu i strah od boljševičke revolucije u Rusiji uvjetovali su raspad Monarhije. Ispunilo se proročanstvo biskupa Jurja Strossmayera, koji je još prigodom zauzeća Bosne i Hercegovine tvrdio da će Austro-Ugarska Monarhija doživjeti istu sudbinu kao i Osmansko Carstvo te će propasti i nestati s povijesne scene, i to ponajprije, pisao je Strossmayer, „zbog samoljublja i ambicija dviju dominantnih nacija, koje su izazvale animozitet kod slavenskih naroda čiji su zahtjevi i interesi potpuno ignorirani”. U ratnome kaosu svi su imali planove i ambicije. Dok su Mađari u svoje karte ucrtavali dijelove BiH, ostali su bez dvije trećine teritorija kojim su dotad upravljali, a izvan granica novonastale nacionalne države ostao je velik broj njihovih sunarodnjaka. Teritorijalne gubitke i poniženja doživjela je i dotad velika i moćna Austrija. Nastupilo je vrijeme obilježeno nepravdom, nasiljem i diktaturom. Srbijanski unitarizam i centralizam, kao i jugoslavenstvo, zaprijetili su opstanku hrvatskoga identiteta i dovršenju procesa nacionalnoga konstituiranja. Ideja američkoga predsjednika Woodrowa T. Wilsona o „pravu naroda na samoopredjeljenje”, kojom se vodila američka delegacija na pregovorima, oživjela je i ojačala brojne nacionalne pokrete, pa i one na jugoistoku Europe. Bila je to još jedna ideja čija je provedba bila vrlo upitna. Ni samome Wilsonu nije bilo jasno što je to predstavljalo narod i tko se sve imao pravo „samoopredijeliti”. Rezignirano je izjavio da nije ni znao da postoje svi ti narodi s kojima se iz dana u dan suočavao. Bosna i Hercegovina od nekadašnjega je austrougarskoga „klina” koji je trebao spriječiti ujedinjenje južnoslavenskih država postala „ognjište” jugoslavenskoga pokreta i središte okupljanja južnoslavenskih zemalja. Srbijanska vojska ušla je 6. studenoga 1918. u Sarajevo. Bio je to vrhunac srpske pobjede i nadmoći koja će dugo potrajati. Trojica Srba iz BiH koji su bili članovi Jugoslavenskoga odbora vodili su naglašenu velikosrpsku i antihrvatsku politiku. Zalagali su se za cjelovitu BiH samo zato što su vjerovali da je to način sprječavanja nastanka bilo kakve hrvatske države. Zapravo je BiH bila središte onoga što će postati jugoslavenski prostor i „čvor” koji će onemogućiti bilo kakav sporazuman i miran razlaz Hrvata i Srba, zapravo odvajanje i osamostaljenje Hrvata. Mnogi su, a posebno jugoslavenski komunisti, sve učinili da taj čvor što više zapetljaju, vjerujući da će tako osigurati stabilnost i dugoročan opstanak jugoslavenske države. Muslimanska politička elita povjerovala je u posebnu ulogu i važnost BiH za jugoslavensku državu, odnosno što je vjerojatnije – u jugoslavenstvu su vidjeli način očuvanja BiH. Kad je u veljači 1919. osnovana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), proglasili su prihvaćanje „evolutivnog nacionaliziranja”, ali i jugoslavenstva kao najprikladnijega puta „zbližavanja i jedinstva”. Smatrali su da je hrvatski nacionalizam spojen s katoličanstvom, a srpski s pravoslavljem, pa su i jedan i drugi nepristupačni muslimanima. Prihvatili su jugoslavenstvo jer nije bilo „ni sa čim pomiješano”. Međutim, stvaranjem države i uspostavom vlasti, BiH je sve manje bila središnje mjesto okupljanja, a sve je više postajala poprištem hrvatsko-srpskoga nacionalnog i političkog sukoba u kojemu se elita bosansko- hercegovačkih muslimana opredjeljivala na stranu onoga tko je bio više sklon uvažiti njihove zahtjeve i ostvariti barem dio njihovih interesa. Dio strategije bilo je i koketiranje s „drugom stranom”, ne bi li se na taj način povećala vlastita „cijena” Pucnjevi u hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini u lipnju 1928. najavili su propast jugoslavenske ideje i države. Diktatura i represija koja je uslijedila samo su je ubrzali. Vladko Maček nastavio je borbu Stjepana Radića za hrvatske nacionalne interese osiguravši za to na svim predstojećim izborima potporu apsolutne većine hrvatskoga naroda. Muslimani su većinom podupirali Mehmeda Spahu i JMO, dok su Srbi birali između jugoslavenskoga unitarističkog ili srpskoga nacionalističkog programa, iako je neku bitnu razliku među njima teško uočiti. Tko zna koliko bi sve to trajalo da nije zaprijetio Drugi svjetski rat i da nije došlo do poremećaja svjetskoga poretka. Neposredno pred početak rata, svjesni opasnosti koja prijeti nestabilnoj i podijeljenoj državi, srpska je elita pristala na sporazum s Hrvatima. Potkraj kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska i izgledalo je da će Kraljevina izdržati iskušenja vremena koje je dolazilo. Muslimanska elita bila je nezadovoljna novom situacijom. Spaho je nešto ranije umro i naslijedio ga je Džafer Kulenović, koji je već u rujnu na političku scenu vratio zahtjev za uspostavom autonomne BiH. Kulenović je tvrdio kako bi takva BiH predstavljala „u minijaturi malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time Jugoslaviju kao cjelinu ojačala”. Tako bi, prema Kulenoviću, autonomna BiH opet predstavljala „čvor ove države, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli”. Takvu je politiku poduprla i nekolicina srpskih političara, što je izazvalo oštru reakciju većinske srpske politike u BiH koja se protivila i uspostavi Banovine Hrvatske, smatrajući da to razbija jedinstvo Jugoslavije, odnosno da su Hrvati dobili previše teritorija. Bosna i Hercegovina – „klin”, „ognjište pokreta”, „kopča između Hrvata i Srba”, „čvor ove države”, „Jugoslavija u malom” i kako je sve nisu zvali i tretirali kroz njezinu modernu povijest, uvijek je bila dio nekoga i nečijega šireg projekta, sredstvo za postizanje nekoga višeg cilja. Tijekom Drugoga svjetskog rata ušla je u sastav NDH i pod ustašku vlast te je opet postala bojno polje unutar kojega se rješavala sudbina svih triju njezinih naroda. Hrvati su velikom većinom prihvatili NDH, vjerujući u konačno oslobođenje od tuđinskih vlasti, ostvarenje davnih težnja i krajnji oblik nacionalne slobode. Srbi su odmah nakon njezina proglašenja podignuli ustanak odlučni obnoviti Jugoslaviju ili se izboriti za nacionalnu državu – kolokvijalno zvanu „Veliku Srbiju”. Muslimani su od ustaških vlasti tretirani kao „Hrvati islamske vjeroispovijesti”, „krv naše krvi” i „cviet naše hrvatske narodnosti”. Veći dio njihove elite prihvatio je NDH, očekujući da će tako izboriti bolju poziciju nego što su je imali u bivšoj Kraljevini. Kako je vrijeme prolazilo, došlo je do razočaranja, a nakon prvih godina borba i nasilja uslijedilo je otrežnjenje. U ratnoj oluji svi su tražili brod za koji će vezati svoj čamac. Hrvati u BiH nisu imali izbora, a ni čamca ; ukrcali su se na njemački splav koji se uz strahovite žrtve nasukao na obronke austrijskih i slovenskih planina. Srbi su se ukrcali na tri čamca, jedan su vezali uz njemački, drugi uz britanski, a treći uz ruski, odnosno sovjetski brod. Usto su se često hvatali i za talijanski, sve dok se nije prevrnuo. Kad je postalo jasno tko pobjeđuje, došlo je do masovnoga prekrcavanja. Muslimani su također izabrali taktiku ukrcavanja na više čamaca. Početkom listopada 1942. tražili su izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji. U studenome iste godine skupina utjecajnih dužnosnika JMO-a poslala je „memorandum” Adolfu Hitleru tražeći autonomnu „Župu Bosna”, koja bi bila izdvojena iz NDH i stavljena pod izravnu upravu Reicha. Početkom travnja 1943. u Sarajevu je uz sve počasti dočekan muftija El Huseini. Njegova poruka tamošnjim muslimanima može se sažeti u sljedeću rečenicu: „Imajte uvijek na umu, da su najveći neprijatelji čitava islama i nas muslimana na svijetu Engleska i Amerika udruženi sa Židovima.” Nakon toga počelo je masovnije novačenje muslimana u 13. SS dobrovoljačku bosansko-hercegovačku diviziju, poznatu kao Handžar divizija. U jesen 1944., kad je ishod rata već svima bio jasan, dolazi do masovne „preorijentacije” muslimana i njihova prelaska u partizanske redove. Ondje su ih čekali malobrojni, ali utjecajni (projugoslavenski i prosrpski) muslimanski kadrovi, koji su već prije na liniji jugoslavenstva stupili u komunističke redove. Muslimanska politička elita velikim je dijelom prihvatila obnovljenu jugoslavensku državu i komunističku vlast. Poseban motiv bila im je Narodna Republika Bosna i Hercegovina kao jedna od šest republika Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Svi „pomoćni čamci” potopljeni su u dubine zaborava, a mnogi njihovi putnici, čak i oni poginuli u neprijateljskim vojskama, u skladu s potrebama nacionalne „preorijentacije”, rehabilitirani su i proglašeni „antifašistima” i patriotima. Jugoslavenstvo i samoupravni socijalizam postali su okvir unutar kojega se gradila nova muslimanska elita i unutar kojega je 1968. priznata muslimanska nacija. Pritom je postignut visok stupanj suglasnosti i suradnje između muslimanskih komunista, nacionalista i islamista. Ni povremeni ideološki sukobi između određenih skupina i pojedinaca nisu narušili odnose, niti su doveli u pitanje glavne smjerove suradnje. U gotovo pola stoljeća jugoslavensko- komunističke indoktrinacije velik dio muslimanske elite poprimio je sve njegove značajke. To je znatno utjecalo na daljnje međunacionalne odnose i na budućnost BiH. Težište međunacionalnih tenzija i sukoba tijekom Drugoga svjetskog rata nije bilo na ideološkoj osnovi – fašizam ili antifašizam, nego na državnoj ili nacionalnoj osnovi – Hrvatska ili Jugoslavija, hrvatstvo ili jugoslavenstvo, odnosno srpstvo. Pred kraj rata i neposredno nakon njega, jugoslavenski komunisti organizirali su i proveli masovna ubojstva ratnih zarobljenika te stvarnih ili potencijalnih neprijatelja. U tome valu revolucionarno-nacionalističkoga nasilja posebno su teško stradali Hrvati u BiH. Osim što je poubijan i zatvaran velik broj katoličkih svećenika, u Hercegovini i dijelovima Bosne, ubijen je svaki treći hrvatski muškarac, u prosjeku u dobi oko 23 godine. To je bio glavni razlog zbog kojega Hrvati najvećim dijelom nikada nisu prihvatili ni Jugoslaviju ni komunističku vlast. Slom komunističkoga sustava u Europi otvorio je prostor demokratizaciji i u Jugoslaviji, odnosno BiH. Na prvim slobodnim, općim, demokratskim i višestranačkim izborima u povijesti BiH, koji su održani u studenome 1990., vladajući komunisti doživjeli su težak poraz. Pobijedile su tri nacionalne stranke koje su osvojile svih sedam mjesta u Predsjedništvu BiH i 84 % mjesta u Skupštini. Rezultati izbora odražavali su strukturu stanovništva. Nacionalni identiteti i nacionalne politike legitimirali su novu vlast. Za njezino funkcioniranje i stabilnost bilo je nužno uvažavanje, priznanje identiteta i legitimiteta interesa drugih, kao i spremnost na kompromis. Međutim, ubrzo se pokazalo da to nije lako. Srpska demokratska stranka nije htjela ni čuti za BiH izvan Jugoslavije, Hrvatska demokratska zajednica nipošto nije htjela ostati u Jugoslaviji, a muslimanska Stranka demokratske akcije propagirala je „građansku”, odnosno centraliziranu i unitarnu BiH kao svoju „nacionalnu” državu. Izbio je rat koji je odnio oko 100 000 života i razorio ionako složeno društvo. U tome ratu, kao i tijekom cijele povijesti, tri kolektiviteta, mileta, vjerske zajednice, etnokonfesionalne skupine, naroda, nacije vodile su svoje bitke za svoje partikularne interese, sklapajući pritom privremene međusobne saveze, ovisno o položaju i odnosu snaga. Srbi su jedini vjerovali da uz pomoć JNA mogu silom ostvariti svoje interese. To su i pokušali, pa su i najodgovorniji za rat. Muslimanski politički vrh isticao je da neće žrtvovati „suverenu BiH” za mir, odnosno da će ratovati za BiH kao „građansku” državu. To je značilo da BiH vide isključivo kao centraliziranu, a to znači njihovu nacionalnu državu. Hrvati su podupirali BiH sve dok je neovisna o Jugoslaviji. Jedini su prihvatili sve mirovne sporazume i pristajali na sva ponuđena rješenja koja su nudila mir. Do hrvatsko- muslimanskoga rata došlo je najprije zbog muslimanskoga političkog cilja stvaranja nacionalne države, a time i dovršetka procesa nacionalnoga konstituiranja. Hrvati su htjeli po svaku cijenu sačuvati svoj identitet i politički subjektivitet. Uz brojne žrtve, patnje i razaranja, taj će rat odrediti i jedna humanitarna akcija, koja je znatno doprinijela njegovu završetku. Hrvatski liječnici obilježili su taj rat svojom stručnošću, organizacijskim sposobnostima, požrtvovnošću, ali i humanizmom. Usto što su liječili svoje i neprijateljske vojnike i civile, istaknuli su se i humanitarnom akcijom koju su nazvali „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrnu”. Osigurali su humanitarnu pomoć za 70 000 Hrvata, od kojih i oko 12 000 djece, koji su se nalazili u potpunome muslimanskom okruženju. Bili su izloženi stalnim napadima najmanje trostruko brojnijega neprijatelja. Crkva Svetoga Duha u Novoj Biloj pretvorena je u improviziranu bolnicu i u njoj su istodobno služene svete mise i liječeni ranjenici i bolesnici. Ta je akcija razbila i medijsku blokadu pa je javnost u Hrvatskoj i svijetu imala priliku saznati što se zapravo događa u BiH. Humanitarci su i napadnuti, pa je pri povratku konvoja ubijen Ante Vlaić iz Splita, vozač jednoga kamiona. Akcija Bijeli put bila je svojevrstan vrhunac stotinu i pedeset godina duge veze između Zagreba i srednje Bosne, odnosno između ljudi koji su i u najtežim povijesnim vremenima dijelili iste vrijednosti i isti identitet, odnosno isto hrvatsko nacionalno ime.

Bosna ; Hercegovina ; povijest ; identitet ; rat

nije evidentirano