hrvatski

Značenje materinskog jezika

U članku se najprije navode i naznačuju četiri osnovna obilježja iskustva jezika do kojih dovodi hermeneutički zasnovano mišljenje o jeziku koje polazi iz bitno različitog ishodišta no što je suvremeno tehničko-konstruktivističko izlaganje biti jezika. Ta obilježja su: 1. snaga i moć jezika da iz sebe rađa misli i na javu prisutnosti iznosi stvari svijeta ; 2. njegova iskonska upojedinjenost u svagda posebni materinski jezik ; 3. njegova nad-individualnost ; te 4. njegova povijesna izvornost. Na podlozi tih razmatranja izlažu se zatim osnovne crte i značajke hrvatskog jezika s posebnim obzirom na njegov povijesni razvitak. Pokazuje se da se hrvatski jezik unutar razgranate obitelji slavenskih jezika ističe dvostrukom osebujnošću. Kao prvo, on pripada manjoj grupi slavenskih jezika koji su rano dospjeli i potom zauvijek ostali u povijesno odlučujućem domašaju zapadnoeuropske, a to znači antičko-grčke, rimsko-humanističke te katoličko- latinske kulture. Kao drugo, unutar te grupe on je u okružju zapadne, dakle rimske vjeroispovijesti jedini koji je stoljećima očuvao privilegiju ne samo obavljanja liturgije nego i sastavljanja svjetovnih isprava i javnih napisa na materinskom jeziku, u izvornoj hrvatskoj recenziji starocrkvenoslavenskog jezika, pretežno pisanoj glagoljicom. Sve je to utjecalo na razvitak snažne svijesti o stvaralačkoj moći vlastita materinskog jezika u većine onih koji su u njemu duhovno stvarali ili još stvaraju, što se zaključno pokazuje na nekoliko starijih i novijih primjera.

jezik, materinski jezik, hrvatski jezik, pjesništvo

nije evidentirano