hrvatski

Napinjanje teksta

Analitičko slikarstvo koje po mnogim svojim značajkama promatramo u širem kontekstu konceptualne umjetnosti istodobno je postupcima dematerijalizacije umjetničkog djela. Vjerojatno se možemo prikloniti tezi, da konceptualnu praksu i analitičko slikarstvo identificira "posvećenost jezičnim problemima" i "interpretacija umjetničkih aktivnosti kao specifičnih i autonomnih praksi". Sagledavamo ih u mogućoj vezi sa "strukturalističkim avanturama 20. stoljeća", osobito lingvističkim strukturalizmom, a na tragu čega je moguće govoriti o djelu Anabel Zanze. Slikarstvo Anabel Zanze moguće je razmatrati unutar šireg polja prakse koja se temelji na analizi, u sklopu onih postupaka koji mediju ne prilaze sintetizirajući doživljaje ni iskustvo viđenog i proživljenog. Slika postaje tekst (ili njegov dio) ; ona je uputa za rukovanje, svedena na opis koji čak ne mora biti ni u kakvoj vezi s onim što uobičajeno podrazumijevamo pod tim pojmom. Upravo na tragu toga Anabel Zanze upornim, često samozatajnim načinom istražuje mogućnost slike. Izražava se ne samo pikturalnim sredstvima, kolažem, kombinacijom crteža, grafita, papira, ulja i akrilika, u tehnikama frotaža i slično, nego joj pristupa kao sugovorniku. Za Anabel Zanze slika je polje u koji se upisuje tekst – njezin, tuđi, preuzet i privremeno prisvojen, tipografski zasićen do te mjere da je ponekad teško prodrijeti do značenja koje bismo proglasili definitivnim. Način upisivanja kojim se koristi ovisan je o ritmu njezina prodiranja kroz tekst, razumijevanja, i na kraju – interpretacije koja je često svedena na odabir odlomka, rečenice, nekad samo jedne riječi.

Anabel Zanze, analitičko slikarstvo, lingvistički strukturalizam, frekvencija, kolaž, arhiv čitanja

nije evidentirano