hrvatski

Tehnološki napredak i društvne promjene

Veliki i bogati prilagođavaju međunarodne standarde poslovanja svojim interesima. S tim ciljem oni promoviraju politike koje bi, kao trebale, maknuti prepreke i ubrzati razvoj manje razvijenih zemalja. Preporuke ovakvih politika dolaze najčešće od institucija koje su oni osnovali: Međunarodni monetarni fond, Svjetske banke, Svjetske trgovačke organizacije, i sl. Primjenom tih politika u stvarnosti olakšava se bogaćenje bogatih, više nego razvoj siromašnih zemalja. Najčešće su to politike poticaja stranim direktnim investicijama, fiksni tečaj, devizna klauzula, „mala država“, porezno rasterećenje, zabrana miješanja države u ekonomiju, smanjenje broja državnih zaposlenika, i slično. Iluzija je da se ovim i ovim sličnim politikama može zaustaviti propadanje nacionalnih ekonomija manje razvijenih i potaknuti njihov razvoj. Ovakve „mantre“ o razvoju promoviraju se kao vrhunska, suvremena ekonomija, a u stvari su ideologija neoliberalizma za bogaćenje bogatih, koja je svojim pristupom bliža religiji, nego sustavnoj razvojnoj ekonomiji. U grupu formaliziranih preporuka zemljama u razvoju, zemljama u krizi i tranzicijskim zemljama, spada i Washingtonski konsenzus: radikalna privatizacija poduzeća, liberalizacija vanjske trgovine, deregulacija privredne aktivnosti, osobito financijskog sektora, i sl. Ovaj pristup potpuno isključuje Industrijsku politiku, kao temeljnu strukturnu politiku, odnosno politiku koja ima osnovni cilj promjenu zaostale strukture u suvremenu strukturu ekonomije, koja će po jedinici ulaganja proizvodnih faktora stvarati veću dodanu vrijednost.

ekonomska kriza ; neoliberalizam ; industrijska politika

nije evidentirano