hrvatski

Sitni terestrički kralježnjaci NP Sjeverni Velebit

Sustavno prikupljanje faune Sjevernog Velebita prvi je započeo godine 1901. Franjo Dobijaš (M. Padewieth), entomolog i trgovac prirodninama iz Senja. Njegov nalaz tada još nepoznate gušterice u Štirovači potakao je niz stranih i domaćih znanstvenika da započnu istraživanja na Velebitu. Istaknuli bismo: austrijsku ekspediciju (O. Wettstein, 1926) koju je sponzorirao grof Liechtenstein, istraživanja gmazova na potezu Jablanac – Alan N. Mršića (SAZU, 1971-1978), istraživanja sitnih sisavaca B. Đulić i N. Tvrtkovića (Krasno – Apatišanska duliba – Vučjak, PMF Zagreb, 1974), visinski transekt Donja Klada – Vučjak s lovnim posudama za sitne sisavce, te opažanjima gmazova i vodozemaca (HPM, 1976-1985), istraživanja velebitske gušterice N. De Luca (PMF Zagreb, 1985-1987), te istraživanja terestričke faune pretplaninske bukove šume lovnim posudama na Velikom Zavižanu (HPM, M. Vuković, 1995-1996). U prikupljanju podataka značajno je pomogla porodica Drage Vukušića iz Gornje Klade. Uz područje Nacionalnog parka su tipski lokaliteti s kojih je opisana velebitska gušterica Iberolacerta horvathi, te ilirski voluharić Microtus liechtensteini, endemične vrste zapadnih Dinarida i jugoistočnih Alpa. Sličnog rasprostranjenja je i reliktna gušterica Zootoca carniolica, a Sj. Velebit je najzapadnije područje rasprostranjenja ugroženog reliktnog voluhara Dinaromys longipedis. Kod istraživanih skupina su dosad poznati uglavnom samo faunistički sastav i visinska rasprostranjenost, ali je prostorna istraženost nedovoljna kao i poznavanje genetike i ekologije značajnijih vrsta. Posebno nedostaju podaci za procjene brojnosti i ostali elementi potrebni za procjene ugroženosti. Ukupno16 vrsta (zelena krastača, šest gušterica, šest zmija i tri sisavca) je na listama Europske Direktive o staništima. Preporučit će se vrste za istraživanja i praćenje stanja.

vodozemci, gmazovi, kukcojedi, glodavci, povijest istraživanja

nije evidentirano