hrvatski

Statut Grada i Otoka Korčule 1214/1265 i pitanje dis/kontinuiteta starog i novog konstitucionalizma

U klasičnom prirodnom pravu pojam ustava odnosio se na zakone, institucije i praksu organiziranja i usmjeravanja države i političkog sustava. Prema ovom shvaćanju, svaki je politički sustav grada-države imao ustav. Suvremeno značenje ustava dobija pak specifično i vrijedonosno utemeljenje: ustav se danas odnosi na uspostavu posebnog oblika političkog poretka. Suvremeni ustavi govore o ograničenoj vladi (limited government). Ustavom se politička vlast konstituira i ograničava u isto vrijeme. Neke su države ustavne zato jer imaju ograničenu i odgovornu vlast, a druge nisu. U potonjem slučaju govorimo o državama koje imaju ustav, ali nemaju konstitucionalizam. Nakon građanskih revolucija, konstitucionalizam je postao središnji mehanizam kontrole političke vlasti i osiguranja slobode. U tekstu se otvara pitanje da li Statut Korčule iz 2014./1265. godine, kao normativna projekcija komunalnih organa u Gradu i na Otoku Korčuli (skupština čitavog naroda, knez, veliko vijeće, malo vijeće, kurija, komunalne službe...), omogućuje podlogu istraživanja (dis)kontinuiteta „starog konstitucionalizma“ (ancient constitutionalism) i kasnijih racionalnih, jednoobraznih i kontraktualističkih oblika modernog konstitucionalizma koji se temelje na ustavu kao najvišem pravnom aktu i sudskoj kontroli ustavnosti. Zaključuje se da je Statut grada i otoka Korčule, kao svojevrsna normativna križaljka medijevalnih institucija, posebnih sloboda i višerazinskih jurisdikcija, predstavljao stvarnu povijesnu platformu s koje su se mogli kontrolirati i balansirati svi oni nositelji vlasti koji su prakticirali vlast bilo u granicama prava ili su pak težili njenom apsolutiziranju i korumpiranju.

KORČULA, STATUT, USTAVNOST

nije evidentirano