hrvatski

Glazbeni instrumentarij u teorijskom i praktičnom radu Julija Bajamontija

Skladateljska je praksa u povijesti glazbe bila preduvjetom za legitimno bavljenje glazbenom teorijom. Muzikološka analiza partitura Julija Bajamontija govori u prilog tezi o stanovitoj nekorespondentnosti između glazbene teorije i prakse u pogledu glazbenog instrumentarija. Dok se, s jedne strane, u svom skladateljskom radu predstavio kao solidan poznavatelj ne samo izvođačke prakse nego i akustičkoprimalačkih specifičnosti zvuka svojstvenog svakom pojedinom instrumentu što ga je koristio i čije je dionice raspisivao, u svojem je najmeritornijem spisu s područja glazbene teorije, Glazbenom rječniku, tek površno obradio organologijsku problematiku, ne ulazeći u detaljniju deskripciju i tehničke pojedinosti obrađenih glazbala i zadržavajući se najčešće na pregledu općih, povijesnih i kontekstualnih aspekata povezanih s glazbalom. Ta se polazišna hipoteza razrađuje u tekstu.

Julije Bajamonti ; Glazbeni rječnik ; glazbeni instrumentarij ; glazbena teorija ; glazbena praksa

nije evidentirano