hrvatski

Suradnja s Julijem Bajamontijem

Kao zagovornik suvremene znanosti i jedan od najznamenitijih prosvjetitelja ne samo dalmatinske već i cjelokupne hrvatske povijesti, Julije Bajamonti (1744.-1800.), kritičnošću i recentnošću svojih znanstvenih stavova stajao je uz bok europske intelektualne elite iluminizma. Uvid u širinu njegovih glazbenih, literarnih i znanstvenih bavljenja kao i sadržajna analiza dijela korpusa sačuvane baštine, razotkrivaju moderan stil Bajamontijeva pisma, blizak razini europske misli prosvijećenog osamnaestog stoljeća. Ta se razina očituje u udaljavanju od skolastičke filozofije i njezinih kasnijih izdanaka, od patosa bliskog baroknoj tradiciji i usmjerena je ka praktičnom umovanju u kojem se filozofija spaja s politikom u namjeri da na društvenom planu stvori bogatu, suvremenu naciju. Veze sa znanstvenim i literarnim umovima zapadnoeuropskoga kulturnog kruga, Bajamonti je održavao "kulturom pisma" ostvarajući tako jedan novi lik intelektualca, koji će, zagovarajući pluralizam duhovnosti, na pijedestal čovjekova vrijednosnog sustava postaviti razum. Unutar hrvatskih granica, krug njegovih prijatelja i poznanika bio je uistinu širok, o čemu svjedoče pisma sačuvana u nekoliko sveščića na ukupno 227 ispisanih stranica u splitskom Arheološkom muzeju. Bio je iskren štovatelj, sakupljač i proučavatelj djela brojnih znanstvenika, književnika i umjetnika, među kojima znatno mjesto pripada Luki Sorkočeviću i njegovu sinu Antunu, rijetkim hrvatskim plemićima-glazbenicima koje je iznjedrilo kasno 18. stoljeće. Vrlo obrazovani, eruditi i enciklopedijskih interesa, u svojim su dubrovačkim palačama i ljetnikovcima organizirali razgovore o književnosti i umjetnosti te priređivali glazbene priredbe i koncerte. S njima, kao i s drugim članovima obitelji Sorkočević, ali i s ostalim dubrovačkim književnicima i intelektualcima, članovima formalnih i neformalnih "akademija", Bajamonti je gradio jake i svestrane dugogodišnje prijateljske veze. Na raskrižju raznovrsnih povijesnih i glazbenih mijena u drugoj polovini 18. stoljeća – enciklopedizma, ideja prosvjetiteljstva, talijanske operistike, franjevačkoga pučkog baroka, te udomaćenog pretklasičnog stila – razvijalo se gotovo samoniklo i praktički samouko skladateljstvo Julija Bajamontija. Makar izuzetna u svom vremenu i prostoru, njegova je glazba crpila nadahnuća kako iz suvremenih europskih težnji, tako i iz slojevitog domaćeg pučkog i umjetničkog glazbenog života u Južnoj Hrvatskoj. S Lukom i Antunom Sorkočevićem, Julije je razmjenjivao misli o glazbi i glazbenicima, o skladateljskoj praksi i uvjetima izvođenja, o koncertnim izvedbama i gostovanju kazališnih družina, o vlastitim i tuđim glazbenim ostvarajima koji su poticali njihovu trajnu i čvrstu "prijateljsku i glazbenu korespondenciju". Obrađujući izvornu građu, ovaj tekst donosi isječke iz korespondencije Bajmonti-Sorkočevići s naglaskom na glazbenoj problematici, potvrđujući plodne i nesebične odnose među najistaknutijim hrvatskim skladateljima s jadranske obale u 18. stoljeću. Uspostavljajući veze i dodire sa stranim pojedincima, krugovima i institucijama, a njegujući osjetljivost za vlastite kulturne i duhovne vrijednosti, Julije Bajamonti, Luka Sorkočević i njegov sin Antun, svojim su djelom i djelovanjem združili sve važnije značajke domaće i europske kulture 18. stoljeća (pa tako i glazbene), afirmiravši i stoljetnu kulturnu suradnju i povezanost hrvatskih kulturnih središta na ovom dijelu Mediterana.

Julije Bajamonti, Luka Sorkočević, Antun Sorkočević

nije evidentirano