hrvatski

Tema križa u hrvatskom književnom prosvjetiteljstvu

Hrvatsko književno prosvjetiteljstvo slojevit je pojam, ali se uglavnom odnosi na književnu produkciju koja je tijekom XVIII. st. ostvarena među Hrvatim na hrvatskom, latinskom i drugim jezicima. Književna je proizvodnja u to vrijeme bila pod znatnim vjerskim i odgojnim i inim utilitarnim namjenama i pretežito upravljena pučkom senzibilitetu. Autori su bili uglavnom iz redova klera, pa su u stiliziranju ugradili oba načela: vjersko i pučko. Stoga je iznimno važno otkriti kojim su se sve načinom, posebno sredstvima i simbolima, služili u ostvarenju svojih djela. Na temelju uvida u rad dvadesetak književnika (od Margetića, Babića, Šitovića, Lastrića, Grabovca, Pletikose i Kačića, preko Kuhačevića, Kanižlića, Rapića, Došena, Ivanošića, Stanojevića i Katanačića, do Gašparotija, Krištolovca, Bedekovića, Muliha, Krčelića i Maljevca) učava se da su iznimno vrsno obrađivali temu križa. Bilo bi vrijedno pokazati načine njihove obrade ovoga ne samo vjerskog simbola već i stanovita svjetonazora. Sinkretizam različitih oblika: priča, parabola, molitvena pjesma, paremiologizam ; s ciljem proizvesti i ushićenje i vjerničku pokornost, potaknuti osjećaje i stvarnim, ali i legendarnim i fikcionalnim detaljima ; osposobiti korisnika da prihvati taj stil života i nasljeđuje Krista, itd.... sve se može vidjeti u ovom motivu. Veća pozornost posvetit će se obradi motiva u djelu fra Andrije Kačića Miošića koji je u trećoj pjesmi Razgovora ugodnoga - Versi cesara Konstantina Velikog i njegove majke svete Jelene Križarice - u 148 stihova obradio ovu temu. Njegova obrada može poslužiti kao uzorak kako se pučki oblikuje tema i koje sve detalje prima u svoju strukturu. Zanimljiva je i poetička i lingvistička okosnica djela okupljenih oko teme križ. Naravno, svaka reaktualizacija ovoga motiva u drukčijim stilskim formacijama i hrvatskoj tradicijskoj kulturi općenito.

književnost, prosvjetiteljstvo, simbol, legenda, pučko

nije evidentirano