crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Home
 About the project
 FAQ
 Contact
4 gif
Browsing
Basic search
Advanced search
Statistical data
Other bibliographies
Similar projects
 Catalogues and databases

Bibliographic record number: 276410

Book

Authors: Radelić, Zdenko; Marijan, Davor; Barić, Nikica; Bing, Albert; Živić, Dražen
Title: Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat
( Founding of the Croatian State and War for Independance )
Type of book: monografija
Publisher: Školska knjiga, Hrvatski institut za povijest
City: Zagreb
Year: 2006
Serie: Biblioteka XX. stoljeće
Page: 576
ISBN: 953-0-60833-0
Translator: Horvat, Martina
Keywords: Hrvatska; Jugoslavija; Hrvati; Srbi; Raspad Jugoslavije; Republika Srpska Krajina; Domovinski rat; 1991.; 1995.
( Croatia; Yugoslavia; Croats; Serbs; Dissolution of Yugoslavia; Republic of Serb Krajina; Croatian war for independence; 1991; 1995 )
Abstract:
Bitni elementi koji su utjecali na raspad Jugoslavije nestanak su autoritarne vlasti i diktature SK, težnje Hrvatske i Slovenije za samostalnošću, jačanje velikosrpskih snaga u Srbiji i Crnoj Gori te u velikom dijelu srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i urušavanje svjetskog komunističkog sustava. Gubitkom političkog monopola SKJ nad jugoslavenskim društvom, koji se nalazilo u dubokoj gospodarskoj krizi, u uvjetima političkog pluralizma nastupile su snage koje su maksimalizirale različite interese republika, pa su rješavanje nacionalnih problema i pitanje državnosti postali glavni ciljevi, napose u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Hrvatska i Slovenija su nastojali izboriti što veće autonomije svojih republika ili, pak, neovisne države, dok je Srbija bila uporna u zalaganju za održanje države u kojoj će biti srpski narod zajedno, a u maksimalnoj varijanti i ujedinjen. Intelektualna elita Srbije tijekom 1980-ih godina oblikovala je svoje nezadovoljstvo položajem Srbije u Jugoslaviji. S. Milošević dolazi na čelo Saveza komunista Srbije i nastoji centralizirati Jugoslaviju pod srpskom dominacijom. Sve prisutnije su teze o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Miloševićevom masovnom pokretu tijekom 1989. priklanja se i dio hrvatskih Srba i JNA, u kojoj je znatan dio oficira JNA bio srpske nacionalnosti. Milošević postavlja uvjet da ako pojedine republike žele ostati u labavoj jugoslavenskoj zajednici ili se namjeravaju osamostaliti, ne mogu u svom sastavu zadržati područja naseljena srpskim stanovništvom. Neposredno nakon pobjede HDZ-a vodstvo SDS-a uz potporu Beograda pokreće stvaranje srpske autonomne jedinice u Hrvatskoj. Zapravo riječ je o pripremama za buduće hrvatsko-srpsko razgraničenje. Krajevi obuhvaćeni srpskom autonomijom u Hrvatskoj trebali su u slučaju hrvatskog osamostaljenja ostati u novoj jugoslavenskoj državi pod srpskom dominacijom. Tako je sredinom 1990. osnovana Zajednica općina sjeverne Dalmacije i Like, koja će se do kraja iste godine preustrojiti u Srpsku autonomnu oblast Krajinu. Srbi u svibnju 1991. proglašavaju odvajanje svojih autonomnih područja od Hrvatske i donose odluku o pripajanju Republici Srbiji i ostanku u budućoj jugoslavenskoj državi. Suočeni sa sve većim pritiskom srbijanskog vodstva i JNA, Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. proglašavaju samostalnost. U ljeto 1991. širi se agresija JNA i pobuna Srba u Hrvatskoj. Dolazi do etničkog čišćenja hrvatskog stanovništva i razaranja Hrvatske. Do kraja 1991. JNA i srpski pobunjenici uspostavili su granice buduće Republike Srpske Krajine (RSK). Hrvatska je u tom razdoblju međunarodno priznata u granicama iz razdoblja jugoslavenske federacije. Odluka međunarodne zajednice da prizna jugoslavenske republike i načelo da se granice ne smiju mijenjati silom, onemogućavala je Beograd da područja u Hrvatskoj koja su nadzirali Srbi pripoji novoj jugoslavenskoj državi. Prvi dio rata od svibnja 1990. do Sarajevskog sporazuma 2. siječnja 1992. obilježilo je djelovanje JNA u funkciji velikosrpske osvajačke sile. Izdvajaju se tri faze. Prva faza, od sredine svibnja 1990. do početka ožujka 1991. kad je JNA razoružala Teritorijalnu obranu i provela novi strategijski razmještaj svojih snaga. U kolovozu 1990. izbija "balvan revolucija", do koje je došlo nakon pokušaja hrvatske policije da iz policijskih postaja na području sjeverne Dalmacije i Like, naseljenom većinskim srpskim stanovništvom, u čiju se lojalnost sve manje vjerovalo, odvezu dio oružja pričuvnog sastava policije. Ovo je bio povod Srbima da prekinu prometnice između Dalmacije i ostalog dijela Hrvatske. JNA formalno djeluje kao čimbenik koji onemogućava međunacionalne sukobe, ali u stvarnosti ona štiti srpske pobunjenike i onemogućava hrvatsku policiju u zaštiti teritorijalnog integriteta Hrvatske. Druga faza trajala je od početka ožujka do početka srpnja 1991. Tada su srpski pobunjenici pokušali proširiti SAO Krajinu na područja na kojima su Srbi bili u većini ili u velikom broju. JNA u tom razdoblju postaje njihov zaštitnik i sudionik u istom poslu. Treća faza djelovanja JNA i pobunjenih Srba protiv Hrvatske počinje u srpnju 1991. Srpska Teritorijalna obrana sa zastrašivanja prešla je na etničko čišćenje. Otvoreni zločin pokazao se učinkovitijim u postizanju osnovnoga cilja: etnički očistiti prostor od Hrvata i drugoga nesrpskog stanovništva. Sredinom rujna počela je ofenziva JNA na Hrvatsku s ciljem da izvuče sastav s područja, koja nisu bila u planu velike Srbije, i izlaska na njene zamišljene granice. Odustala je od namjere da porazi HV i tada prihvaća opciju zauzimanja « srpskog» teritorija, ali i od lažnog objašnjenja da djeluje kako bi « spriječila međunacionalne sukobe» . Najkrupniji zalogaj bio je Vukovar. JNA je trebalo puna dva mjeseca da ga osvoji. Svjesna svog neuspjeha JNA je isticala da je Vukovar mjesto odlučne bitke s HV-om. Takvo pogrešno stajalište prihvaćeno je i u dijelu hrvatske javnosti koja smatra da nije bilo Vukovara 1991. da ne bi bilo ni hrvatske države. Prema njima pad Vukovara posljedica je odluka hrvatskog vrhovništva i da je ono moglo imati odlučan utjecaj na sve događaje, ne samo na hrvatsku stranu nego čak i na stranu napadača. Masovna dezertiranja osjetno su smanjila bojnu spremnost JNA. To je olakšalo napade na vojarne i zarobljavanje oružja i opreme JNA. Međunarodno priznanje i Sarajevsko primirije predstavljaju kraj jedne etape rata. Drugi dio rata obuhvaća razdoblje od Sarajevskog sporazuma u siječnju 1992. do prosinca 1994. U tom su se vremenu smjenjivali sukobi niskog intenziteta s dužim intervalima mira. Težište krize preneseno je u Bosnu i Hercegovinu. Doprinos HV bio je u pružanju pomoći bosanskohercegovačkim Hrvatima i u održanje Muslimana-Bošnjaka. S operacijom na Maslenici 1993. HV je demonstrirala svoju moć, a s operacijom u Medačkom džepu navukla je na sebe zazor dijela međunarodne zajednice. U drugoj polovici 1993. manje snage HV sudjelovale su na strani bosanskohercegovačkih Hrvata u sukobu koji je početkom godine izazvala bošnjačka Armija BiH zbog različitih koncepcija o uređenju BiH i u težnji za vojnom prevlašću. Iako malobrojne te su snage odigrale značajnu psihološku ulogu, a na međunarodnoj sceni utjecale su na izjednačavanje Hrvatske sa Srbijom. U prosincu 1994. počelo je posljednje razdoblje, razdoblje oslobodilačkih operacija koje su trajale do kraja 1995. Operacijama Bljesak i Oluja najveći dio okupiranih i pobunjenih područja vraćen je u sastav matice zemlje. Nakon Oluje slijedio je zajednički operacijski ciklus HV, HVO-a i ABiH u Bosni i Hercegovini. U Kninu je 19. prosinca 1991. proglašena RSK, pobunjenička tvorevina hrvatskih Srba, u čiji su sastav ušle SAO Krajina, SAO Zapadna Slavonija i Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. RSK se praktično nalazila pod nadzorom Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavija, bez čije pomoći se i ne bi mogla održati. Krajem 1991. i početkom 1992. Zagreb i Beograd prihvatili su dolazak mirovnih snaga UN-a na područja u Hrvatskoj koja su zauzeli JNA i pobunjeni Srbi. Vodstvo JNA i Milošević prihvatili su ovaj plan jer su smatrali da će dolaskom snaga UN-a osigurati svoje teritorijalne stečevine u Hrvatskoj. Zagreb se nadao da će mirovni plan UN-a omogućiti povratak hrvatskih izbjeglica i prognanika u područja pod srpskim nadzorom, koja su pod nadzorom UN-a trebala biti i demilitarizirana. To bi bili koraci u reintegraciji tih područja u sastav Hrvatske. Pokazat će se da UN nije mogao izmijeniti zatečeno stanje, te je neizravno pomogao njegovom prolongiranju. Ostvaren je samo prekid vatre, a za povratak hrvatskih prognanika i izbjeglica nije učinjeno ništa. Srbi su se nadali ciprizaciji Hrvatske i trajnom zadržavanju postojećeg stanja. Dok je u Hrvatskoj trajalo primirje i raspoređivanje snaga UN-a, žarište sukoba 1992. prenijelo se na Bosnu i Hercegovinu. Zbog umiješanosti Savezne Republike Jugoslavije u agresiju na Bosnu i Hercegovinu, međunarodna zajednica nametnula joj je gospodarske sankcije. Ovo je bio bitan čimbenik koji će prisiliti da Beograd preispita politiku neograničene pomoći Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. To će primorati Miloševića da počne voditi kompromisnu politiku, odustajući od maksimalnih srpskih ciljeva. Za vodstvo pobunjenih Srba jedino prihvatljivo rješenje bilo je odvajanje RSK od Hrvatske i ujedinjenje s bosanskim Srbima, Srbijom i Crnom Gorom u novu jedinstvenu srpsku državu. S. Milošević shvatio je da međunarodne sankcije nametnute SR Jugoslaviji mogu biti ukinute samo ako Srbi u BiH prihvate inicijative za okončanje rata. Zbog toga će se on sve više sukobljavati s vodstvom Srba u BiH. Milošević je također shvatio i da vodstvo RSK treba pregovarati s Hrvatskom, jer su Srbi sve iscrpljeniji nakon obnovljenih sukoba. U svibnju 1995. u vodstvu pobunjenika prevladavaju oni koji se zalažu za ujedinjenje sa Srbima u BiH. Knin je odbio Planu Z4, kojim je međunarodna zajednica hrvatskim Srbima na područjima gdje su prije rata bili većinsko stanovništvo davao široka prava. Time su pobunjeni Srbi odbacili posljednju mogućnost koja ih je razdvajala od potpunog poraza. U RSK su malobrojni preostali Hrvati bili nezaštićeni od terora, kojeg su provodili pojedinci i samovoljne skupine, a kojima krajinske vlasti često nisu mogle, a ponekad nisu ni željele stajati na putu. Teško gospodarsko stanje u Krajini i napuštanje brojnih vojnih obveznika, vodilo je slabljenju njezine vojske i općoj bezvoljnosti. Krajinski Srbi bili su razočarani u Miloševića. Ne zato što ih je on pokrenuo u rat protiv Hrvatske, nego zato što im ne može, ili, kako su pogrešno smatrali, ne želi više pomagati. Znatan broj Srba prihvatio je uvjerenje o Hrvatima kao nepomirljivim protivnicima i ustašama s kojima je nemoguć suživot. Zato je 1995., kada su u akcijama Hrvatske vojske pobunjena područja uglavnom reintegrirana u sastav Hrvatske, srpsko stanovništvo napustilo ta područja, odnosno krajinske vlasti provele su evakuaciju srpskog stanovništva. Slab otpor koji je pružen HV uzrokovan je puno većim hrvatskim snagama i njihovoj odlučnosti da ostvari svoj teritorijalni integritet, ali također i potpunoj rastrojenosti koja je vladala među krajinskim Srbima. Nakon uništenja RSK mirna reintegracija dogovorena je potkraj 1995. i u sklop Hrvatske vraćeni su i Baranja, istočna Slavonija i zapadni Srijem početkom 1998. Proces osamostaljivanja Hrvatske odvija se u iznimno složenim okolnostima u regiji, Europi i svijetu. Poraz komunizma i afirmacija političkog pluralizma u Istočnoj Europi imali su za posljedicu raspad SSSR-a i Varšavskog pakta. Rušenje Berlinskog zida dovelo je do izlišnosti bipolarne blokovske konstelacije. Jugoslavija gubi na značenju koje je imala u razdoblju hladnoga rata, a osnovni motiv vodećih država Zapada je sprječiti fragmentacije jugoslavenske države što bi bio opasan presedan prekrajanja granica u postkomunističkoj Europi. Do dezintegracije Jugoslavije dolazi u trenucima povezivanja zapadnoeuropskih država u Europsku zajednicu i snažnih globalnih integracijskih procesa. Takve suprotne tendencije utjecale su na ocjenu Zapada prema kojima su nacionalne aspiracije u Jugoslaviji potencijalno opasne pojave suprotne ciljevima KESS-a. Suočene s nacional-komunističkim ambicijama Srbije, Hrvatska i Slovenija težile su internacionalizaciji jugoslavenske krize. Dolazi do samostalnih istupa demokratski izabranih novih vlasti. Republike se legitimiraju kao zasebni geopolitički entiteti. Nakon izbijanja rata u Sloveniji i u Hrvatskoj simpatije međunarodne javnosti usmjerile su se prema žrtvama. Politika etničkog čišćenja srpskih pobunjenika, JNA i paravojnih jedinica iz Srbije i Crne gore te odlučan otpor Hrvata rezultirali su prevagom načela samoodređenja naroda nasuprot očuvanju Jugoslavije. U odnosu prema jugoslavenskoj krizi međunarodna zajednica se podijelila. SAD su se povukle u svojevrsni izolacionizam, a inicijativu za razrješenje jugoslavenskih sukoba preuzima EZ. Njemačka, Austrija i Vatikan podržale su Sloveniju i Hrvatsku dok su Velika Britanija i Francuska bile sklonije srpsko-armijskom bloku. Priznanje neovisnosti Hrvatske bilo je uvjetovano prihvaćanjem Vanceovog mirovnog plana i dolaska mirovnih snaga UN na okupirana područja Hrvatske. Usprkos stjecanja samostalnosti Hrvatska nije ostvarila svoj puni suverenitet zbog neprovođenja Vanceovog plana. Od 1992. do 1994. hrvatskoj politici prema BiH daju pečat predsjednik F. Tuđman i ministar obrane G. Šušak. Taktički pregovori sa Srbima i Muslimanima-Bošnjacima, koji se odvijaju usporedo s nedosljednim mirovnim inicijativama Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, nisu donijeli rezultate ; štoviše, u drugoj polovici 1992. izbija kontroverzni sukob Hrvata i Bošnjaka. Takav razvoj događaja odgovarao je velikosrpskoj strategiji proizvodnje kaosa, odnosno slici „ rata svih protiv sviju“ koju su priželjkivali te donekle i poticali međunarodni posrednici. Razlog tomu bilo je traženje opravdanja za neučinkovitost, odnosno potvrde teze o građanskom ratu na etničkim i vjerskim osnovama - u kome su sve strane u sukobu suodgovorne pa bi stoga vojna intervencija značila svrstavanje na jednu stranu. Tek nakon postupnog uključivanja SAD u mirovni proces dolazi do obnove hrvatsko-muslimanskog saveza, vojnih pobjeda u Hrvatskoj i BiH te mirovnog sporazuma u Daytonu 1995. godine. Nakon Daytona, gdje je postignut i sporazum o mirnoj reintegraciji Hrvatskog podunavlja, Hrvatska je kao ključan američki saveznik imala povoljan međunarodni položaj. Od 1996. do 1999. međunarodna zajednica predvođena SAD-om vrši sve snažniji pritisak na Hrvatsku da prihvati demokratske standarde i, posebice, aktivnu suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu. Takav razvoj događaja doveo je do svojevrsne izolacije Hrvatske, odnosno usporio je njezino priključivanje priželjkivanim euro-atlantskim integracijama. Izravni ratni gubici u Hrvatskoj iznose približno 22.000 osoba, gubici nataliteta oko 9.500 nerođene djece te migracijski gubici približno 420.000 stanovnika. Bilanca ukupnih demografskih gubitaka iznosi približno 453.500 osoba. Hrvatska je početkom 1990-ih postala zemljom s vrlo izrazitom prirodnom depopulacijom stanovništva. Od 1991. do 2001. zabilježen je prirodni pad stanovništva od čak 61.231 osobe. Prirodna depopulacija, ratna i ekonomska emigracijska struja te ljudski ratni gubitci uzajamnim su djelovanjem utjecali na pad broja stanovnika. Između 1991. i 2001. ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj smanjen je apsolutno za 346.805 ili 7, 2% stanovnika, prema kriteriju de facto za 298.835 ili 6, 6% stanovnika, a prema kriteriju de iure za 292.216 ili 6, 1% stanovnika. No, zbog doseljavanja u Hrvatsku ukupna depopulacija nije tako izražena. Naime, u Hrvatsku je između 1991. i 2001. doselilo 232.966 osoba, ponajviše iz Bosne i Hercegovine. Demografski gubitci utjecali su i na promjene u etnodemografskoj slici Hrvatske. Došlo je do etničke homogenizacije, napose jačanja hrvatske etničke većine. Unatoč snažnoj ukupnoj depopulaciji, kontingent hrvatskoga stanovništva u ukupnom stanovništvu zemlje je povećan. Porast udjela Hrvata sa 78, 10% na 89, 63%, a smanjenje udjela Srba sa 12, 16% na 4, 54%. Porast udjela Hrvata posljedica je migracijskih kretanja, napose iseljavanja Srba, a apsolutni demografski rast hrvatskoga stanovništva posljedica brojnih izbjegličkih i useljeničkih struja Hrvata iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Ta su doseljavanja nadomjestila migracijske i druge ratne gubitke hrvatskog stanovništva iz Hrvatske. Na porast broja Hrvata utjecali su i asimilacija drugih etničkih skupina i dejugoslavenizacija dijela stanovništva.
Project / theme: 0019045
Original language: HRV
Category: Znanstvena
Research fields:
History



  Print version   za tiskati


upomoc
foot_4