hrvatski

Urbanizam i arhitektura 19. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj

U prvoj polovini 19. stoljeća radi razjedinjenosti teritorija današnje kontinentalne Hrvatske na civilni i vojni dio ne postoji jači gradski centar. Do sredine stoljeća Hrvatska i Slavonija broje svega devet nevelikih gradova, to su: Zagreb, Karlovac, Varaždin, Križevci, Koprivnica – u Hrvatskoj, Osijek i Požega – u Slavoniji, Rijeka i Bakar – na obali, a nakon razvojačenja Vojne Krajine 1873. pribrojit će im se Bjelovar, Senj i Sisak. Do 1870. u gradovima je živjelo svega 5% stanovništva, no u posljednjim desetljećima 19. stoljeća zabilježen je izniman njihov rast. Tomu je prethodio nastanak novih urbanih sadržaja, transformacija gradske prostorne strukture te izmjenjena uloga grada u društvu. Nakon 1850. kao snažno gravitacijsko središte kristalizira se Zagreb, koji se, iako sa zakašnjenjem, uklopio u srednjoeuropasku Utemeljiteljsku kulturu, te postao arena javne građanske kulture i nacionalna metropola. Urbanistički razvoj hrvatskih gradova u 19. stoljeću određen je njihovim širenjem izvan povijesnih jezgri, racionalnim i utilitarističkim načelima gradogradnje. Na preobrazbu gradova značajno su utjecali: pojava željezničkog i jačanje cestovnog prometa, razvoj trgovine i početak industrijske proizvodnje. Prestankom opasnosti gradovi ruše svoje zidine i osvajaju netom razgrnuta te potpuno nova okolna područja za nove specijalizirane namjene. U većini se gradova planiraju suvremeni komunalni uređaji i sustavi, a u opsežnoj građevinskoj djelatnosti realiziraju građevine i javni prostori naglašene vrijednosti razdoblja historicizma, kao što su perivoji, trgovi, šetališta. Iako se nastupom modernizacije sredinom 19. stoljeća u cijeloj Habsburškoj Monarhiji, sustavom zakona poticalo urbanističko planiranje kao uvjet razvoja, u gradovima Hrvatske i Slavonije regulatorne su osnove još uvijek rijetkost. Češće su parcijalne osnove potaknute izgradnjom važnih javnih zgrada. Manja mjesta naglašavaju svoj urbani karakter, a novi civilizacijski zahtjevi ugrađuju se u zatečene prostore. Krajem 19. stoljeća gradska arhitektura pokazuje izuzetnu raznolikost i bogatstvo odgovora na živo iskustvo modernizacije koje je zahvatilo urbana društva u Srednjoj Europi. Od komunalnih, industrijskih zgrada i bolnica do kulturnih ustanova, škola i poslovnih palača historicističke građevine javne namjene u velikom se broju podižu u svim gradovima kontinentalne Hrvatske. U drugoj polovini 19. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj podignuta su tri kapitalna sakralna spomenika koja su zauvijek obilježila vizure gradova u kojima su nastala. Jedan od najznačajnijih spomenika kulturne baštine 19. stoljeća u Slavoniji nedvojbeno je neoromanička katedrala Sv. Petra u Đakovu. Novu je katedralu u crvenoj opeci kao trobrodnu građevinu s transeptom i kupolom te 84 metra visokim parom tornjeva na glavnom pročelju koji u velikom radijusu dominiraju ravničarskim krajolikom, dao podići veliki kulturni strateg i mecena - biskup Josip Juraj Strossmayer . Crkva je u razdoblju 1866.-1882. građena prema projektu bečkih arhitekata Karla Rösnera i Friedricha Schmidta. U neostilovima raskošno dekoriranu i opremljenu unutrašnjost katedrale treba promatrati ponajprije u njezinom simboličkom i političkom kontekstu. Crkva je ispunjena regionalnom ikonografijom glasnih poruka i jasnih značenja o probuđenoj nacionalnoj svijesti, kojoj je biskup Strossmayer, kao utemeljitelj i financijer najznačajnijih nacionalnih kulturnih institucija, bio jedan od glavnih pronositelja. Rastuću arhitektonsku kulturu u kontinentalnoj Hrvatskoj najbolje predstavlja Zagreb. Početak nestajanja gradskih zidina u Zagrebu je obilježilo rušenje južnih vrata Dverce na Gradecu 1813. godine. Srednjovjekovne jezgre dvojnog grada bile su međutim premale za smještaj novih sadržaja i funkcija, koje je Zagreb kao moderno nacionalno središte trebao udomiti. Modernizaciji grada u prilog govore primijenjeni instrumenti urbanističke volje: Građevinski red iz 1857. „ za poljepšanje grada“ te izrada regulatornih planova. Prva regulatorna osnova Zagreba iz 1865. bavi se formiranjem novog središta – Donjeg grada - ortogonalnim uličnim rasterom između zdruđenih povijesnih naselja na sjeveru i pristigle željezničke pruge na jugu. Planiranje grada prema umjetničkim načelima prisutno je u Drugoj regulatornoj osnovi iz 1887. koja je rezultirala stvaranjem monumentalnog donjogradskog perivojnog okvira - tzv. Zelene ili Lenucijeve potkove, raskošne pozornice za hramove kulture, znanosti i obrazovanja. To je trodijelni slijed trgova-perivoja sa samostojećim javnim zgradama i blokovima palača i kuća rastućeg građanstva kao bočnom scenografijom. Ove monumentalne građevine ističu se pročeljima u stilu historicizma u skladu sa svojim sadržajima, a njihova unutrašnjost riješena je skladnim stubištima i vestibulima te izuzetnim radovima umjetničkog obrta. Među najistaknutijim građevinama su: Zemaljska bolnica (L. Zettl, 1859., danas Rektorat sveučilišta), Akademija znanosti (F. Schmidt, 1879.), ugaona Palača Vraniczany (O. Hofer, 1883.), Zemaljsko kazalište (H. Helmer i F. Fellner, 1896.), Obrtna škola (H. Bollé, 1892.), Umjetnički paviljon (F. Korb i K. Giergl, H. Helmer i F. Fellner, 1896.), Kemijski laboratorij (M. Antolec i H. Bollé, 1884.), zgrade društava Sokol i Kolo (A. Seć, F. Kondrat, M. Antolec, 1884-1885.), i već secesijska Trgovačko-obrtnička komora (L. Hönigsberg i J. Deutsch, 1903.) i Sveučilišna knjižnica (R. Lubynski, 1912.). Mnoge veće arhitektonsko-urbanističke projekte pratile su ipak fragmentarne realizacije, među kojima treba izdvojiti ambiciozni sklop srednjih škola tzv. Školski forum (A.Ludwig i L. Hülsner, 1894.). Za veće graditeljske programe u pravilu su pozivani bečki arhitekti: Friedrich Schmidt, Hermann Helmer i Ferdinand Fellner, Otto Hofer, i drugi. Zelena potkova u Zagrebu primjer je koncepcije grada kao protagonista u stvaranju povijesti, jer predstavlja presijecanje putanje urbane modernizacije i jačanja nacionalnog identiteta. Ona je temeljni atribut zagrebačkog urbanog identiteta i vrhunsko djelo historicističke kulture Zagreba, za čiju je realizaciju najzaslužniji inženjer Gradskog građevnog ureda Milan Lenuci, čije će urbane vizije, planovi i projekti malim i velikim koracima modernizirati grad u razdoblju do Prvog svjetskog rata.

historicizam, regulatorna osnova, javni prostor, Zagreb, 19. stoljeće, Austro-Ugarska

nije evidentirano