Ispitne emocije i njihova regulacija čine zanimljive predmete istraživanja s obzirom na učestalost i važnost testiranja u suvremenom obrazovanju. Emocionalna regulacija tijekom testiranja uključuje različite procese kojima učenici i studenti nadgledaju, evaluiraju i modificiraju svoja emocionalna iskustva (Gross, 1998 ; Schutz i Davis, 2000 ; Schutz i DeCuir, 2002). Shutz i suradnici (2009) pretpostavljaju postojanje četiri dimenzije emocionalne regulacije u ispitnim situacijama: procesi kognitivne procjene, procesi usmjeravanja na zadatak, procesi usmjeravanja na emocije i procesi ponovnog usmjeravanja na zadatak. Ispitne emocije i njihova potencijalna regulacija započinju kognitivnim procjenama koje proizlaze iz osobnih teorija i uvjerenja o svijetu, a odnose na percepciju usklađenosti vlastitih ciljeva s onim što se događa u ispitnim situacijama. Regulacija ispitnih emocija može se odvijati preko usmjeravanja na sam zadatak testiranja kao i preko usmjeravanja na sebe i vlastite emocije. Pokušajima ponovnog usmjeravanja na zadatak učenik nastoji skrenuti pozornost s misli i doživljaja koje nisu povezane sa zadatkom (prema DeCuir, Aultman i Schutz, 2009). Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti zaseban doprinos emocionalne regulacije (procesi kognitivnih procjena i procesi usmjeravanja na zadatak ili emocije) doživljavanju ispitne nade i anksioznosti, nakon kontrole doprinosa optimizma i pesimizma te emocionalne kompetentnosti, koje čine osnovu za formiranje pojedinčevih kognitivnih procjena ispitne situacije. U istraživanju je sudjelovalo 295 studenata (239 studentica) Sveučilišta u Zadru prosječne dobi od 21 godinu. Za procjenu ispitnih emocija nade i anksioznosti primijenjen je Upitnik ispitnih emocija (Pekrun i sur., 2005), dok su procesi regulacije emocija ispitani pomoću Skale emocionalne regulacije u ispitnim situacijama (Schutz i sur., 2004). Emocionalna kompetentnost procijenjena je skraćenom verzijom Upitnika emocionalne kompetentnosti (UEK – 15 ; Takšić, 2002), a studentska opća očekivanja pozitivnih ili negativnih ishoda aktivnosti Skalom optimizma – pesimizma (O-P skala ; Penezić, 2002). Provedene hijerarhijske regresijske analize pokazuju da procesi kognitivnih procjena značajno doprinose objašnjenju varijabiliteta ispitne anksioznosti i nade pored optimizma i pesimizma te emocionalne kompetentnosti. Regulacijski procesi usmjeravanja na emocije značajno doprinose objašnjenju anksioznosti nakon kontrole navedenih varijabli.

Psychology