crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 234074

Poglavlje/Rad u knjizi

Autori: Mirnik, Ivan
Naslov: Kovnica novca u Krapini
( The mint in Krapina )
Knjiga: Krapina i priče o Čehu, Lehu i Mehu
Urednik/ci: Tenšek, Marijan
Izdavač: Elektronika-Nakladnik
Grad: Krapina
Godina: 2005
Raspon stranica:: 186-189
ISBN: 953-95233-0-3
Ključne riječi: Krapina, novac, krajcara, Jan Vitovec, Friedrich III, 1459
( Krapina, coin, kreuzer, Jan Vitovec, Friedrich III, 1459 )
Sažetak:
Ulrik Celjski umoren je u Beogradu 9. studenog 1456. (KLAIĆ 1900: 284-285) ; OROŽEN 1971: 241-244 ; KLAIĆ 1982: 101-105), te su na taj naprasni način izumrli najveći slovensko-hrvatski feudalci, budući da su njegova djeca Herman IV. (+1452), Juraj (+1443) i Elizabeta (+1455), žena Matije Korvina, umrli malodobni. Ubojica je bio Ladislav Hunjadi. Sve događaje opisuje kronist Celjske kronike (KRONIKA, 1973), a na temelju ove kronike i samih povijesnih zbivanja Ana Wambrechtsamer vrlo vješto je napisala povijesni roman "Danes grofje Celjski in nikdar več" (Heut die Grafen von Cilly und nimmermehr) (WAMBRECHTSAMER 1957). Naslov je uzet iz Celjske kronike (poglavlje XXXIII), u kojem se opisuju pogrebne svečanosti za umorenog Ulrika II., kad se uz plač i naricanje svih stanovnika Celja, u nazočnosti udovice Katarine, lomi grb izumrlih Celjskih uz tri puta ponovljeni povik "Danas grofovi Celjski i nikad više!". I u kronici i u romanu Janu Vitovcu pripada istaknuto mjesto. Odmah se za ogromne, skoro nepregledne posjede Celjskih - stočetrdesetak imanja i gradova po Štajerskoj, Koruškoj, Kranjskoj, Hrvatskoj i Slavoniji - pojavio oko 24 zainteresiranih nasljednika (DIMITZ 1874: 272-273): Katarina, udovica Ulrika, ali kao nasljednica svoje preminule djece ; Ivan grof Gorički, sin Elizabete Celjske, kćerke Hermana II. (a postojao je i stariji ugovor Celjskih s Goričkima glede nasljeđivanja državine Ortenburških) ; grof Ivan Montfort Pfannberg, sin Margarete Celjske, kćeri Hermana III. ; vojvoda Vladislav Teschen-Glogau, drugi muž spomenute Margarete i nakon njegove smrti i češki kralj Juraj Podjebradski ; vojvoda Vilim Sasko-Devinski kao muše Ane, sestre kralja Ladislava Postuma, ujedno i unuke carice Barbare Celjske ; kralj Ladislav Postum (+23.XI.1457), kao unuk carice i kraljice Barbare Celjske ; kneževi Frankapani kao bratići i nećaci Ulrikove majke Elizabete Frankapanke (dobili su sve posjede koje je dobila u miraz) ; nadvojvode Albrecht i Sigmund ; grof Mihael Magdeburški, te i sam car Fridrik III. Stališi Štajerske, Kranjske i Koruške sabrani u Gracu saglasili su se da na temelju nasljednog ugovora Celjskih s Habsburzima od godine 1443. pravo nasljedstva pripadne caru. Cijelo stanje nakon smrti Ulrika II. lijepo opisuje celjski povjesničar Janko Orožen (OROŽEN 1971: 261-265). No, sve gradove i državinu je i nadalje držala Ulrikova udovica Katarina Branković (za Ulrika se udala god. 1434.) te joj se Vitovec zaklinje i još neko vrijeme nastavlja sa služenjem, ali pomalo prelazi na stranu rimsko-njemačkoga cara Fridrika III. Fridrik je znao cijeniti Vitovčeve vojne vrline, a kako je imao velikog utjecaja i bio osobito moćan, to ga je na sve načine nastojao pridobiti ga na svoju stranu. Tako mu je god. 1457. darovao grad Šternberg u Koruškoj, i grb te iste obitelji, budući da je ova stara obitelj bila izumrla. Vitovec je usprkos tomu iste godine postao pristalicom kralja Ladislava Postuma, a ovaj ga je potvrdio kao bana. U jedno pismu naslovljenom na "pan Jan Bythovecz de Gereben" Ladislav obavlještava o preuzimanju vlasti nad Gradecom (KLAIĆ, 1982: 157). Tako se dana 29. travnja 1457. drznuo s potajno skupljenih 800 konjanika napasti i zaposjesti Celje, kamo je car s dvorom pristigao radi prihvaćanja poklonstva (DIMITZ 1874: 273). Vitovec je zarobio careva kancelara Ulrika, biskupa od Gurka, obojicu baruna Ungnad i mnoge druge dvorjanike, kao i prilično blago. Počeo je opsjedati i samoga cara u tvrdom celjskom Gornjemu Gradu, kojega je osam dana branio vojskovođa Baumkircher, sve dok caru nije došlo pojačanje (DIMITZ 1874: 273). O ulozi Jana Vitovca nakon nastupa prijestolja kralja Matije opširno je pisao V. Klaić (KLAIĆ 1904: 4-12, 18, 22-29, 46-50, 56). Slavonski je ban od godine 1457. (RATTKAY 1652: 98 ; 1772: 95). Kad je 1457. kralj Ladislav umro, Vitovec podupire gubernatora Mihaila Szilagyija i njegova nećaka kralja Matiju I. Hunjadija Korvina (*1413 - 1458 +6.IV.1490). I Matija I. potvrđuje ga kao bana - drugi je slavonski ban tada bio Nikola Iločki - ali slijedeće je godine Vitovec kraće vrijeme opet na strani Fridrika III. Kad ga je dvadeset i pet hrvatskih velikaša dana 19.II.1459. izabralo za ugarsko-hrvatskoga protukralja, Vitovec, prema nekim izvorima, tome nije bio nazočan, dok prema drugima je tamo bio kao slavonski ban. Stoga njemu i njegovim pomagačima car Fridrik 8. III. iste godine oprašta sve prošle krivice. Ipak, Matija I., ga je smijenio kao bana i na njegovo mjesto na kratko vrijeme postavio svog rođaka Tomu Sekela. Ubrzo Matija I. vraća obojicu banova, Vitovca i Iločkog natrag i izdaje ispravu, te ga potvrđuje u svim posjedima u Hrvatskoj. Car Fridrik je Vitovca, vrlo opasnog i prevrtljivog muža, 10. studenog 1459. upravo obasipao častima. U Bečkom Novigradu je car izdao čak šest isprava, kojima je Vitovca i njegove potomke podigao na čast baruna od Krapine, u rimsko-njemački barunski stalež, te mu je uz grb obitelji Sternberg još dodijelio grb izumrlih Celjskih. Oba grba donosi I. Bojničić (BOJNIČIĆ 1899: 17, T. 13) Smio je i ući u posjed sviju gradova i državine Celjskih knezova u Hrvatskoj, napose u Zagorju, što je povezano s uskorim podijeljivanjem titule grofa od Zagorja, a tu zagorsku grofoviju mu je kralj Matija I. i potvrdio god. 1461. Siječnja 1460. je car imenovao Vitovca skupa s grofom Sigmundom od Sv. Jurja i Boesinga svojim vojskovođama u ratu protiv goričkoga grofa Ivana. Zanimljivo je da je istovremeno 57, banovh ljudi, većim dijelom hrvatskih plemića, potpisalo i poslalo goričkom grofu pismo objave neprijateljstva. Vitovec je goričkog grofa prisilio da se odrekne svojih aspiracija na celjsku baštinu u korist cara. Dana 22.III.1460. car izdaje ispravu kojom Vitovca i njegove sinove Jurja i Ivana uzdiže na položaj Zagorskih grofova te mu još jednom dozvoljava kovati novac, a Vitovec još jednom caru šalje revers, koji caru stiže 10.II.1461. Dana 13.X.1460. car nalaže Janu, grofu Zagorskomu da kao leno uzme nekadašnju goričku utvrdu Lienz (?Lunz) i Bruck u Tirolu. Vitovec je god. 1461. celjske gradove u Hrvatskoj (Zagreb, Medvedgrad s Rakovcem, Varaždin, Vinicu, Mali i Veliki Kalnik, Koprivnicu, polovicu prihoda od Čakovca, Štrigove, Sv. Jurja u Međimurju) kupio od Katarine Celjske za 62.000 forinti čistoga zlata u ugarskom i mletačkom novcu (KLAIĆ 1987: 143-144, 152). Kad se car Fridrik nije mogao održati kao kralj Ugarske, Vitovec se vraća kralju Matiji. Ovaj mu u Batmonostoru dana 18. V. 1463. oprašta nevjeru i daje pomilovanje njemu i njegovim dvojranicima. Matija zadržava Vitovca kao bana. Prigodom potpisivanja saveza Ugarske i Mletaka dana 8.IX. 1463., Vitovec se nalazi uz kralja. Nadalje, Vitovec uzima učešća u kraljevom pohodu protiv Turaka i oslobađanju velikoga dijela Bosne, te osvajanju Jajca, sve do god. 1466. Vitovec vodi i borbe protiv osmanskih četa u blizini Dubrovnika (KLAIĆ 1904: 64-65), a poslije provodi vrijeme na svojim imanjima. Obavlja svoje banske poslove - neke isprave poznate su znanstvenoj javnosti već odavna (TKALČIĆ, 1902: 320 ; LASZOWSKI, 1904: 381, 397, 444, 454, 465) - te tako npr. god. 1466. prima predstavnike turopoljskih plemića (KLAIĆ 1982: 55). O njegovim odnosima s gradom Zagrebom i stanovnicima Gradeca pisala je vrlo slikovito N. Klaić (KLAIĆ 1982: 55, 147-148, 150, 154-155, 157-160 ; KLAIĆ 1987: 143-152). Umro je po svoj prilici tijekom god. 1469., ostavivši svoju veliku državinu sinovima Jurju, Ivanu i Vilimu. Postojala je i jedna kći, žena grofa Ivana Montfortskoga, sina grofa Hermana Montfortskoga i Margarete Celjske. Vitovčeva žena bila je is kuće Wespriach iz Zillertala. Novim banom postao je god. 1469. pečujski biskup Ivan Česmički. Zagorski knezovi Juraj Vitovec s braćom Ivanom i Vilimom izdali su 3. III. 1475. u Varaždinu povelju trgovištu Krapini s nekim povlasticama, jer su se stanovnici hrabro ponašali za turske provale u Zagorje (KLAIĆ 1909: 13). Knez Juraj se istakao u borbama protiv Turaka, te je godine 1479. stigao Tursku vojsku i plačkajućim martolozima oteo plijen i oslobodio zarobljenike (MAŽURAN 1998: 44). Kneza Ivana zarobili su Turci kod Šapca god. 1475., te je tada nestao. Kralj Matija je odlučio stati na kraj Vitovčevima oko god. 1488., te im je oduzeo sve posjede (OROŽEN 1971: 265), radi njihova stalnog mijenjanja strane između Matije i Fridrika, u skladu s politikom njihova prevrtljiva oca. Postoji i pismo u kojem kralj Matija piše da neka grof Juraj "ide k vragu". Poslao je dakle Jakova Sekelja s vojskom u Zagorje. Sekelj je zauzeo sve gradove Vitovčevih, npr. Krapinu, Varaždin, Trakoščan, Greben, i zarobio kneza Jurja, a ovaj je morao predati Krapinu (KLAIĆ 1909: 14). Do pred nekoliko godina primjerci novca iskovani u Krapini nisu uopće bili poznati u znanstvenoj i stručnoj literaturi, jer ih nije do sada bilo ni u jednoj muzejskoj ili privatnoj zbirci. Jedina poznata činjenica bila je ta da je hrvatski ban Jan Vitovec Grebengradski (+1469), barun od Krapine, grof od Zagorja, koji je naslijedio časti i posjede knezova Celjskih i grofova od Sternberga, od cara Friedricha III. (1451-1493) u dva navrata dobio privilegij kovanja novca dana 10. studenog 1459. (POHL 1972: 137-140 ; KOCH 1973 ; MIRNIK 1992: 48) i s grofovskom titulom dana 2. lipnja 1460. (POHL 1972: 139). Za prvu je povlasticu Vitovec ispostavio potvrdu 2. srpnja 1460. u Varaždinu, a druga je pristigla u carevu kancelariju dana 10. veljače 1461. Tekst povlastica dugo je vremena bio poznat samo iz regesta, te je tek godine 1973. Bernhard Koch, poznati austrijski numizmatičar i stručnjak za srednjovjekovni novac objavio cjelokupni sadržaj prvih dviju tih osobito važnih isprava, popraćen fotografijama (KOCH 1973). Sličan privilegij kovanja novca dobio je od istoga vladara Friedricha III. i krčki i modruški knez Stjepan Frankapan (*1416 +1481) ispravom izdanom u Bečkom Novigradu dana 3. ožujka 1443., ali primjerak takvog novca još nije nikada viđen. Prvi primjerak Vitovčeva novca pronađen je prilično davno (1937.) u nekom zakopanom blagu iz 15. st., otkrivenom mjestu Brunn (Fuschl, Salzburg) u Austriji (KOCH 1953: 51, bilj. 119). Jedan primjerak krajcera bio je neobičan. Na licu se nalazio natpis FR...RO.IMP...R., te slova I - K l. i d. štita s dvostrukim orlom. Ni na naličju se natpis nije mogao u cijelosti pročitati: +mOnET........nA9. U polju se nalazio rasčetvereni grbovni štit s vodoravnom gredom i panterom. B.Koch je već tada s pravom nagađao da je riječ o kovu nekog austrijskog ili ugarskog velmože, kojem je car Fridrik III. dao povlasticu kovanja novca, te da brojka 9 po svoj prilici znaži godinu 1459 (KOCH 1957).
Projekt / tema: 0130461
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Stručni
Znanstvena područja:
Arheologija



  Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4