Autor želi pokazati da Aristotelove teze o božanskom temelju znanosti i zaključak o slobodi istraživanja koji proizlazi ih tih teza moraju biti sačuvane i danas. Pored toga, autor nas podsjeća na Knjigu postanka prema kojoj je Bog čovjeku na raspolaganju dao sav život na zemlji. Tijekom povijesti, znanstveno-tehničkim razvojem, čovjek je u tolikoj mjeri ovladao sudbinom svih oblika života da je ugrožena i njegova sudbina. Dakle, ono što je "u ljudske ruke predano" ne smije se uništiti ; znanost to mora imati na umu i ne prelaziti granicu između raspolaganja i uništenja. Treće: Iz Baconova programa obnove znanosti, kao poruka za budućnost ostaje potreba za stalnim usavršavanjem znanstvene metode i za odgovornom svezom sa moći. I na kraju, kao četvrto, Nietzsche nam kao rušitelj svih apsolutnih i "vječitih" istina ostaje trajno upozorenje da postoje i druge istine pored znanstvene istine (koja je egzaktna, objektivna, itd.) Pored toga, mogućnost suvremene znanosti da intervenira u sam život putem genetskih manipulacija i kloniranja pokazuje njenu imanentnu težnju za usavršavanjem i "poboljšavanjem" života. Time je reaktualizirana Nietzcheova teza o dekadenciji kao sastavnom dijelu rasta života protiv koje se ne treba boriti, nego samo nastojati da ona ne postane prevladavajuća.

Sociologija