crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 195010

Knjiga

Autori: Uzelac, Alan
Naslov: Teret dokazivanja
( Burden of proof )
Vrsta knjige: monografija
Izdavač: Pravni fakultet
Grad: Zagreb
Godina: 2003
Serija: Monografije Pravnog fakulteta u Zagrebu
Stranica: X, 437
ISBN: 953-6714-49-3
Ključne riječi: teret dokazivanja; dokazivanje; parnični postupak
( burden of proof; evidence-taking; civil proceedings )
Sažetak:
Malo je pravnih pojmovi koji su univerzalno prihvaćeni u svim pravnim kulturama i tradicijama, na način na koji je prihvaćen pojam "teret dokazivanja" - onus probandi. No, premda je ovaj pojam u širokoj uporabi u praktički svim pravnim sustavima svijeta, on je u visokoj mjeri višeznačan. Njegovo mjesto je manje ili više značajno, a njegovo razumijevanje razlikuje se od zemlje do zemlje. Danas, ispitivanje porijekla i značenja tereta dokazivanja u raznim pravnim kulturama ima posebno smisla u tranzicijskim zemljama, koje su još uvijek opterećene nasljeđem u kojem je inicijativa stranaka u sudskom postupku u toj mjeri bila marginalizirana da je i obveza aktivnog sudjelovanja u dokaznom procesu gotovo zaboravljena. Stoga, pozadina ovoga rada je dvostruka. On u prvom redu nastoji dopuniti hrvatsku procesnu teoriju (i teoriju šire regije) opširnijim povijesno-komparativnim pregledom teorija o teretu dokazivanja. S druge strane, rehabilitacijom jednog pojma koji je u praksi gotovo sasvim izgubio na značenju otvara se prostor pomalo zakašnjelom oslobađanju hrvatskog pravosuđa od totalitarno-paternalističkog pseudo-inkvizitornog procesnog stila prema pravosuđenju koje odgovara načelima moderne liberalne demokracije. U provedbi ovih zadataka rad je strukturiran u tri velike cjeline. Prvi dio ovoga rada tematizira povijesna ishodišta instituta - daje povijesni pregled dokazivanja i tereta dokazivanja kroz različite epohalne tipove sudskog postupka. Sam pojam tereta dokazivanja dio je, naime, povijesnog naslijeđa. Gotovo bez iznimke svi oni koji se njime služe pozivaju se na starije uzore i modele, nerijetko zazivajući klasične i postklasične latinske sentencije. Sadržajno je koncept tereta dokazivanja kroz razna razdoblja proživio značajne transformacije, tako da je za svako ozbiljno istraživanje ove teme povijesna analiza od osobite važnosti. Stoga ovaj rad nastoji pratiti evoluciju koncepta i ocrtati ulogu tereta dokazivanja u pojedinim epohama razvoja prava i pravnih sustava, počam od rimskog prava (II/§2) i starogermanskog prava (II/§3), pa do "gregorijanske revolucije" i razdoblja rimsko-kanonskog prava (II/§4) koje je neposredno prethodilo konstituciji modernih pravnih sustava. Središnje mjesto u ovomu radu pripada njegovom drugom dijelu - prikazu suvremene germanske pravne teorije o teretu dokazivanja koja je svojim opsegom i razrađenošću odabrana kao reprezentativan uzorak šireg europskokontinentalnog poimanja tereta dokazivanja. Pojam suvremenosti ovdje je uzet ponešto šire, obuhvaćajući standardnu doktrinu koja je razvijena od kraja devetnaestog stoljeća do danas - tzv. teoriju norme. Kao reakcija na tu, još uvijek vladajuću doktrinu, tipičnu za europskokontinentalno razumijevanje tereta dokazivanja kao opće normativne metode prevladavanja objektivnog rizika nedokazanosti (njem. Feststellungsrisiko) nastala je i serija radova koji odstupaju od takvog obrasca i zastupaju subjektivističko poimanje tereta dokazivanja, polazeći ili iz perspektive teorije vjerojatnosti, ili iz perspektive jedne ili više posebnih pravno-političkih vrijednosti i principa, ili iz perspektive individualne i konkretne distribucije rizika u pojedinačnom slučaju. Izlaganje europske teorije o teretu dokazivanja počinje analizom pojma tereta dokazivanja, i njegovih različitih podvrsta (subjektivnog i objektivnog, apstraktnog i konkretnog tereta dokazivanja). Teret dokazivanja trebalo je odrediti i razgraničiti prema srodnim pojmovima teorije dokazivanja, kao što su sudačko uvjerenje, prima facie dokaz, standard dokaza, presumpcije i teret tvrdnje (III/§1). U vladajućoj europskoj teoriji, teret dokazivanja u prvom redu predstavlja mehanizam za prevladavanje neizvjesnosti izazvane nemogućnošću da se u dokaznom postupku, ni nakon što su izvedeni svi dokazi, formira određeno stajalište o postojanju ili nepostojanju određenih pravno-relevantnih činjenica. Karakteristično je da ovako shvaćen objektivni i apstraktni teret dokazivanja stupa na scenu tek na kraju dokaznog procesa te da se može primijeniti čak i onda ako niti jedna od stranaka na početku postupka (ili kasnije) nije imala obvezu ponuditi dokaze ili dokazati svoje tvrdnje. Utoliko, kao rizik nedokazanosti ovako shvaćeni teret dokazivanja nije nužno niti teret (jer ne opterećuje stranke) niti se odnosi na dokazivanje (jer do izražaja dolazi tek ako dokazivanje zakaže). Teret dokazivanja nije jedina metoda prevladavanja neizvjesnosti. Postoje i druge, konkurentne metode, kojima se neizvjesnost nastoji izbjeći ili ukloniti, od transcendentalnog autoriteta, pravila o vezanoj ocjeni dokaza, obvezatnog pribavljanja priznanja, otklanjanja suđenja, kompromisa, konkurentnih utvrđenja, pa i aleatoričkih rješenja (III/§ 3). Tek kada niti jedna od takvim metoda nije prihvatljiva ili primjenjiva, na scenu stupaju normativističke metode prevladavanja potencijalnih kriznih situacija, od neoborivih presumpcija i fikcija, do izričitog propisivanja kako treba presuditi "u slučaju sumnje". Ako ni takvih jasnih normativnih rješenja nema, postavlja se pitanje o pravilima koja važe u činjenično dvojbenim situacijama. Od starijih teoretičara, teorija nedokazanosti FRANZA LEONHARDA je zastupalo staro pandektističko pravilo o izjednačavanju nepostojanja i nedokazanosti (idem est non esse aut non probari). Njegov suvremenik i kritičar ROSENBERG i njegova teorija norme (III/§5) postali su, ipak, mnogo slavniji. Prema teoriji norme, sud nakon nemogućnosti dokazivanja ne izjednačava nedokazanu činjenicu s nepostojećom, već u situaciji nejasnih činjenica (non liquet) ne može primijeniti primarnu normu materijalnog prava. Ako ne postoje izričite norme materijalnog prava o tome kako treba odlučiti u slučaju dvojbe, norma se bi mogla uopće primijeniti (zato se teorija norme naziva i teorija neprimjene, Nichtanwendugnstheorie). Nemogućnost odlučivanja prevladava se tada impliciranim ovlaštenjem sudu (koje su Rosenbergovi nastavljači, posebno LEIPOLD, nazvali operativnim pravilom - Operationsregel) da odluči "kao da" (als ob) se norma može primijeniti, fingirajući postojanje ili nepostojanje spornih činjenica. Sadržaj odluke tada se ravna prema tzv. osnovnoj normi (Grundnorm) prema kojoj svaka stranka treba u postupku navesti i dokazati da su ispunjene pretpostavke za primjenu njoj povoljne norme, tj. one norme, čiji učinci idu njoj u korist (jede Partie hat die Voraussetzungen der ihr günstigen Norm /=derjenigen Norm, deren Rechtswirkung ihr zugute kommt/ zu behaupten und zu beweisen). Da bi odluka bila moguća, potrebno je pravne norme materijalnog prava klasificirati u nekoliko skupina: u norme koje (zasnivaju) subjektivno pravo na kojem se zahtjev temelji (tzv. konstitutivne norme) ; norme koje sprječavaju njegov nastanak (tzv. impeditivne norme) ; norme koje subjektivno pravo koje je nastalo ukidaju (tzv. ekstinktivne norme) ; te norme koje daju pasivnoj stranci pravo na pozivanje na okolnosti koje isključuju pravo na zahtjev (tzv. eliminatorne norme). Konstitutivne norme čine osnovnu normu od koje analiza kreće - za njih teret dokazivanja ima stranka koja zahtijeva da joj se pravo prizna. Impeditivne, ekstintivne i eliminatorne norme jesu protunorme (Gegennormen), a za njih teret dokazivanja ima onaj tko osporava pravo drugoga. Rosenbergovu teoriju nastavili su i razradili njegovi nastavljači - KARL HEINZ SCHWAB, DIETER LEIPOLD, PETER GOTTWALD, HANS JOACHIM MUSIELAK i HANS PRÜTTING čije se teze o teoriji tereta dokazivanja također izlažu u ovoj knjizi. Premda je teorija norme i dalje prevladavajuća u Njemačkoj i drugim zemljama toga kulturnoga kruga, na germanskom govornom području, ali djelomice i u romanskim zemljama pojavili su se od sredine šezdesetih godina ovoga stoljeća do danas i razne alternativne teorije o teretu dokazivanja. Posebnu ulogu kod tih teorija, koje su se dijelom oslanjale na angloameričku doktrinu, imali su švedski autori poput EKELÖFA I BOLDINGA (III/§6), koji su u središte svojih teorija stavili subjektivni teret dokazivanja, tj. nastojanje da se u postupku dokaže svoje tvrdnje s određenim stupnjem vjerojatnosti. Njihovi su radovi doživjeli recepciju u drugim zemljama, npr. kod RUDOLFA BRUNSA i GERHARDA KEGELA u Njemačkoj (III/§7). Prema skandinavskoj školi, temeljni kriterij odlučivanja trebao bi biti princip pretežne vjerojatnosti (Överviktsprincip) - temeljna funkcija pravila o teretu dokazivanja bila bi u određivanju stupnja vjerojatnosti (tzv. točke tereta dokazivanja) da bi se određena činjenica uzela za dokazanu. Uz skandinavsku školu, pojavile su se i druge alternativne teorije o teretu dokazivanja (III/§8), koje su posebno analizirale pojedine kriterije na kojima se zasniva odlučivanje (i praksa viših sudova) u non liquet situacijama. U ovoj knjizi predstavljeni su teorija o sferama opasnosti (Gefahrenbereichlehre) JÜRGENA PRÖLSSA, teorija o podjeli tereta dokazivanja temeljem pluraliteta principa (Vielfalt der Prinzipien) VOLKERA WAHRENDORFA, te model kontrole treće instance (Drittkontrolmodell) KURTA KUCHINKEA. Analiziran je i odgovor standardne teorije (modificirane teorije norme) na izazove alternativnih teorija (III/§9). Osim u Njemačkoj i njezinom bližem i daljem susjedstvu (Austrija, Švicarska, skandinavske zemlje), teorija o teretu dokazivanja se razvijala i u zemljama romanske pravne tradicije (Francuska, Italija, Španjolska itd.), premda ne s tolikom razinom detaljnosti i uz toliko intenzivne diskusije. U kratkom usporednopravnom prikazu (II/§10) nastoji se izložiti i razvoj u tim zemljama, a posebno odjeke i utjecaj koje je tamo imala vladajuća njemačka škola. U trećemu dijelu rada istražuje se sustavno mjesto i uloga tereta dokazivanja u anglo-američkoj pravnoj tradiciji, koja pojam tereta dokazivanja klasificira na sasvim drugačiji način (III/§1). Common law doktrina, razvijena u djelima autora kao što su JAMES BRADLEY THAYER i JOHN HENRY WIGMORE, o teretu dokazivanja govori kroz analizu dva srodna pojma, tereta uvjeravanja - tereta uvjeravanja (burden of persuasion, IV/§2) i tereta podnošenja dokaza (burden of production, IV/§3). Uloga ovih pojmova nastoji se ocijeniti u kontekstu teorijskih rasprava autora kao što su DWORKIN, MCNAUGHTON i MAGUIRE, te novije sudske prakse u Sjedinjenim Državama (III/§4). Budući da su u njemačkim, švicarskim i austrijskim raspravama nova strujanja započela iz Skandinavije, kamo su stigla upravo recepcijom anglo-američkog pristupa temi, u nekoliko se poglavlja izlaže anglo-američko poimanje standarda dokaza, karakterizirano različitim standardima za građanski i kazneni postupak. Tim povodom izlažu se i recentne rasprave o ulozi teorije vjerojatnosti u sudskom postupku, potaknute tzv. novom školom dokazivanja (new evidence scholarship) u Sjedinjenim Državama (III/§5). Prikazana je rasprava o primjeni tzv. Bayesovog teorema o računu vjerojatnosti u teoriji dokazivanja koju su potakli svojim radovima FINKELSTEIN i FAIRLEY, a kritički dočekali LAURENCE TRIBE i CHARLES NESSON. Na kraju prikaza angloameričke doktrine izlažu se i noviji pokušaji (RICHARD GASKINS, DOUGLAS WALTON) da se teret dokazivanja smjesti u širi, interdisciplinarni kontekst, u kome će iz svoga pravnog određenja postati paradigma za racionalni diskurs uopće (III/§6). U posljednjem, četvrtom dijelu izlažu se zaključci. Rekapitulirajući temeljna pitanja o teretu dokazivanja u raznim pravnim sustavima pokazuje se da je razumijevanje ovoga pojma bitno određeno razumijevanjem uloge i funkcije suda i strukturom sudskog postupka. Ocjenjujući suvremenu europsku doktrinu, upozorava se da je ona u velikoj mjeri razrađena pod utjecajem doktrina o aktivističkom sucu koji ima široka ovlaštenja da samostalno, neovisno o inicijativi stranaka, istražuje činjenično stanje. Odgovor na takvo ustrojstvo postupka bila je teorija norme, koja je objektivirala teret dokazivanja, stavljajući u prvi plan konzekvencije nedokazanosti, a ne izvore iz kojih su dokazi pribavljeni i osobe koje su dokaze trebale pribaviti. Na taj način formulirana je precizna i razrađena teorija koja se koncentrira na sam kraj postupka, kada iz izvedenih dokaza treba izvesti zaključke i donijeti odluku. No, cijena objektiviranja morala je biti plaćena: od subjektivnog pojma sadržanog u samom intuitivnom poimanju značenja izraza tereta dokazivanja došlo se do koncepcija o "objektivnom" teretu dokazivanja, koji opterećuje svakoga i ne opterećuje nikoga. Time je teorija, doduše, dobila na preciznosti, no istovremeno gubeći na zdravorazumskoj razumljivosti, čime je teret dokazivanja pretvoren u uski pravnotehnički specijalistički pojam čije značenje zadaje poteškoća i samim pravnicima. Gubitak izvorne jasnoće doveo je, s jedne strane, do neprekidnog nastojanja da se uvođenjem niza artificijelnih distinkcija precizira ono što se želi reći - a da učinak razjašnjenja u pravilu izostaje ; s druge strane, do permanentne nestabilnosti koncepta i paralelnih pokušaja da se materija iznova definira, što je dovodilo do proliferacije literature koja je naizmjenično nastojala uvesti paralelne standarde, odnosno obraniti vladajuća shvaćanja. Pri tome, pitanje tereta dokazivanja pokazivalo se kao prvorazredno pitanje, jer je visoki standard dokaza koji i u kaznenom i u građanskom postupku traži da se činjenice dokažu sa sigurnošću (izvjesnošću), dakle s (barem) vrlo velikom vjerojatnošću otvarao širok prostor za primjenu pravila koja bi trebala prevladati nemogućnost da se takva vjerojatnost postigne. Angloameričko poimanje tereta dokazivanja počiva pak na čistom akuzatornom modelu, i stoga je u visokoj mjeri subjektivno - pita se koja stranka ima i kada teret podnošenja dokaza (burden of introducing evidence), a taj se teret manifestira tijekom postupka i može dinamički prelaziti s jedne na drugu stranu. No i ovdje je shvaćanje o teretu dokazivanja obojeno procesnim specifičnostima - ono bitno ovisi o podjeli rada između suca i porota. Pitanje tereta dokazivanja tako je podvojeno u dva dijela. Prvo, pita se je li stranka ponudila dokaze da su njene tvrdnje bar u izvjesnoj mjeri vjerojatne - da ima barem tzv. prima facie case, čime se izbjegava negativna odluka suda (directed verdict) i omogućava da sporna činjenična pitanja uopće dođu pred porotu. Nakon što bude zadovoljen prvi prag tereta dokazivanja (burden of production), provodi se dokazivanje i odgovara na pitanje jesu li izvedeni dokazi uvjerili porotu (burden of persuasion). Pitanje prevladavanja nemogućnosti da se pozitivno utvrdi neka činjenica tek je u drugom planu, budući da prevladavajući standard pretežne vjerojatnosti dovodi do dvojbe samo u slučaju savršenog ekvilibrija suprotstavljenih tvrdnji (equipoise). Što se tiče zemalja u tranziciji, prava rehabilitacija odlučivanja na temelju primjene pravila o teretu dokazivanja tek predstoji. Stajalište socijalističke države bilo je da pod svaku cijenu treba utvrditi istinu - sumnja i nedokazanost kao rezultat postupka nisu dolazili u obzir. S druge strane, glavnu ulogu u sudskom postuku - pa tako i inicijativu pri dokazivanju - imao je sud, tako da su obveze stranaka da dokažu svoje tvrdnje bile stavljene u drugi plan, jer je sud mogao (i trebao) utvrditi istinu i bez obzira na njihove dokazne prijedloge. Postojeća procesna teorija, čak i onda kada je govorila o teretu dokazivanja po uzoru na zapadne izvore, za praksu je zato bila irelevantna. Iako je socijalizam napušten, pomaci od ovoga procesnog modela idu veoma sporo. U Hrvatskoj se tek sada predviđaju promjene kojima bi se napustio stav da je primarna svrha parničnog postupka po svaku cijenu, i bez obzira na držanje stranaka, utvrditi tzv. materijalnu istinu u postupku. Novo poimanje postupka trebalo bi se usredotočiti na pružanje pravovremene pravne zaštite strankama u fair postupku na temelju prezentiranoga procesnog materijala. Dosadašnja obveza da se, bez obzira na neuspjeh stranke da ponudi dokaze u prilog svojim tvrdnjama, i dalje aktivno istražuje nepotkrijepljene činjenične navode, redovito je vodila jalovim rezultatima, ali je i katastrofalno usporavala sudski postupak, opasno dovodeći u pitanje kapacitet hrvatskoga pravnog sustava da osigura ostvarenje ljudskog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Ako zakonske promjene bude pratila i promjena inkvizitorne psihologije koja je od kraja Drugoga svjetskog rata opsjedala hrvatske sudove, doktrina o odlučivanju na temelju primjene pravila o teretu dokazivanja mogla bi postati važno sredstvo za ubrzanje postupka, suzbijanje odugovlačenja i opće povećanje kvalitete pružanja pravne zaštite.
Projekt / tema: 0066015
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Znanstvena
Znanstvena područja:
Pravo



  Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4