hrvatski

Missal hervaski Jurja Manzina u kontekstu nastanka "šćavetanskih" misala

Nezaobilaznu dionicu hrvatske književnojezične, crkvene i uopće kulturne povijesti čine liturgijske knjige. Hrvatske su liturgijske knjige koje su se rabile na području gdje je obredni jezik bio slavenski do tridesetih godina 17. st. pisane glagoljicom i hrvatskostaroslavenskim jezikom. Od tada nastupa razdoblje rusificiranih liturgijskih knjiga koje među glagoljaškim svećenstvom i narodom nisu bile prihvaćene. Razdoblje je rusifikacije (u 17. i 18. st.), između ostaloga, utjecalo i na sve intenzivniju degradaciju glagoljske grafije, a sve veći utjecaj latiničke. Rezultat je takva stanja i pojava rukopisnih liturgijskih knjiga u kojima se jezik sve više priklanja narodnomu. Sve je intenzivnija uporaba šćavetanskih lekcionara, a u tome kontekstu treba promatrati i pojavu rukopisnih latiničnih misala tijekom 17., 18., pa i u 19. stoljeću. Rukopisni latinični Missal hervaski riječkoga kanonika Jurja Manzina (druga polovica 17. st.) najstariji je među takvima dosad poznatim misalima. Pojava je ovoga misala rezultat stanja koje je uslijedilo nakon objavljivanja Kožičićeva misala (1531.), a obilježeno je zatišjem u izdavanju glagoljskih liturgijskih knjiga i sve oštrijim nastojanjima da se slavenska liturgija zamijeni latinskom (osobito intenzivnima prema riječkoj zbornoj crkvi), te razdobljem rusifikacije - jezične prilagodbe bogoslužnih knjiga ruskomu tipu staroslavenskoga jezika koje započinje 1631. kada je rimska Propaganda tiskala Levakovićev misal. U tome je kontekstu Missal hervaski Jurja Manzina još jedna potvrda otpora prema rusifikaciji tradicionalnoga hrvatskostaroslavenskoga liturgijskoga jezika, ali i potvrda sve intenzivnijega uzmaka glagoljice u crkvi u korist latinice i hrvatskoga jezika.

misali, hrvatskostaroslavenski jezik, hrvatski jezik, glagoljica, latinica

nije evidentirano