crta
Hrvatska znanstvena Sekcija img
bibliografija
3 gif
 Naslovna
 O projektu
 FAQ
 Kontakt
4 gif
Pregledavanje radova
Jednostavno pretraživanje
Napredno pretraživanje
Skupni podaci
Upis novih radova
Upute
Ispravci prijavljenih radova
Ostale bibliografije
Slični projekti
 Bibliografske baze podataka

Pregled bibliografske jedinice broj: 215445

Knjiga

Urednik/ci: Ilišin, Vlasta
Naslov: Mladi Hrvatske i europska integracija
( The Youth in Croatia and the European Integration )
Vrsta knjige: monografija
Izdavač: Institut za društvena istraživanja
Grad: Zagreb
Godina: 2005
Serija: Biblioteka Znanost i društvo ; 14
Stranica: 353
ISBN: 953-6218-23-2
Prevodilac: Mendeš, Ivona
Ključne riječi: Europske integracije; mladež; Hrvatska
( European integration; youth; Croatia )
Sažetak:
Tema ove istraživačke studije je odnos mladih Hrvatske prema europskom integracijskom procesu, uključivši i pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji, te njihova sociopolitička pripremljenost za integraciju u ujedinjenu Europu. Analiza se zasniva na dijelu podataka prikupljenih početkom 2004. u cijeloj Hrvatskoj u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Mladi i europski integracijski procesi. Osnovni uzorak mladih od 15 do 29 godina činilo je 2000 ispitanika, a kontrolni uzorak starijih od 30 godina obuhvatio je 1000 ispitanika. Dobiveni nalazi o mladima sustavno su komparirani s rezultatima istraživanja Vrijednosni sustav mladih i društvene promjene u Hrvatskoj, provedenog početkom 1999. na identično strukturiranom uzorku mladih od 1700 ispitanika. Podaci o hrvatskoj mladeži uspoređeni su i s odgovarajućim nalazima iz nekoliko europskih istraživanja. Europska integracija je dinamičan i višedimenzionalan proces, a u ovom je istraživanju naglasak stavljen na političku i vrijednosnu dimenziju integracije. Geneza političkog razvoja Europske unije pokazala je kako se, unatoč oscilacijama u procesu integracije, može prepoznati napredovanje k izgradnji Europe vrijednosti, u kojoj se pred sve uključene zemlje postavljaju jednako visoki demokratski zahtjevi. Dosadašnja istraživanja europskog integracijskog procesa nedvojbeno su pokazala da odnos građana spram EU varira u funkciji vremena i ovisi o specifičnostima pojedinih zemalja, odnosno društava. Hrvatska je tranzicijska zemlja koja je zakoračila u proces demokratske konsolidacije, a nakon 2000. je i izišla iz svojevrsne vanjskopolitičke izolacije. Danas je Hrvatska zemlja koja se nastoji priključiti ujedinjenoj Europi i uspjela je dobiti status zemlje kandidata za ulazak u EU, ali s neizvjesnim početkom pregovora o pridruživanju. Iako se kao glavna prepreka dobivanju datuma pregovora navodi nezadovoljstvo EU suradnjom Hrvatske s Haškim sudom, aktualne tendencije i zbivanja u zemlji pokazuju kako Hrvatska nije adekvatno pripremljena za ulazak u Uniju ni na političkom, ni na socijalnom, a posebice ne na ekonomskom planu. Naznačena saznanja ujedno su i polazišta u istraživanju odnosa mladih Hrvatske spram europskog integracijskog procesa. Za valjanu analizu tog odnosa nužan je prethodni uvid u neke aspekte političke pripremljenosti mladih za europsku integraciju Hrvatske. Pritom je posebna pozornost posvećena političkim vrijednostima, stavovima i participaciji mladih, čije longitudinalno praćenje omogućuje detektiranje promjena nastalih tijekom posljednjih pet godina. Komparirani podaci su pokazali da je u promatranom razdoblju među mladima poraslo, ionako relativno visoko, prihvaćanje gotovo svih ustavnih načela, kao i harmonično viđenje politike te institucionalno povjerenje, dok se nerad, nedisciplina i neodgovornost u većoj mjeri nego ranije percipiraju kao društveni problem. Recentni podaci također pokazuju da mladi danas više opažaju postojanje obrazovnih, rodnih i dobnih nejednakosti u hrvatskom društvu, kao i pogoršanje političke zastupljenosti svih marginalnih skupina. S druge strane, oslabilo je razumijevanje sukoba i demokratskih pravila (osobito uloge opozicije), smanjilo se isticanje kriminala u pretvorbi i privatizaciji kao problema, manje se opaža postojanje socijalnih i vjerskih nejednakosti, oslabio je i socijalni aktivizam i politička participacija, a smanjilo se i viđenje uključivanja u podmlatke političkih stranaka i osnivanja autonomnih stranaka mladih kao oblika aktivnosti koje bi mogle pridonijeti njihovu aktivnijem sudjelovanju u društvu. Otuda slijedi zaključak da neke promjene tendencijski vode daljnjoj društvenoj, prvenstveno političkoj, (samo)pasivizaciji i marginalizaciji mladih. Kontinuitet tendencija ustanovljenih i u prethodnim istraživanjima potvrđuju nalazi da mladi nisu monolitna grupa kada su u pitanju prihvaćanje političkih vrijednosti, iskazivanje političkih stavova i razina političke participacije. Najveće diferenciranje prisutno je u pogledu ionako ne osobito prisutne tolerancije spram većine promatranih društvenih pojava i skupina, percepciji nezaposlenosti kao najvažnijeg društvenog problema i uzroka postojećih teškoća, opažanju postojanja političkih nejednakosti te iskazanom interesu za politiku, kao i viđenju uloge "dijaspore" u hrvatskom političkom životu. Kada se ti rezultati promatraju integralno, pokazuje se da mlade međusobno ponajviše diferencira stupanj postignutog obrazovanja i socioprofesionalni status, a zatim stranačka identifikacija, socijalno porijeklo i etape sazrijevanja. Sve navedene diferencijacije mladih moguće je sažeti ocrtavanjem dvije velike, razmjerno polarizirane skupine: jednu čini socijalno kompetentnija mladež koja naginje ideološko-političkim opcijama lijevoga centra, a drugu socijalno inferiornija mladež koja inklinira desnom polu ideološko-političkog spektra. Socijalno kompetentnija omladina je liberalnija, kritičnija prema društvenoj realnosti i političkim akterima, pri čemu manifestira i veće uvažavanje demokratskih institucija i procedura, a što je indikator važnosti povoljnijih okolnosti u procesu političke socijalizacije. Recentni su podaci omogućili i ustanovljavanje međugeneracijskih razlika koje nisu enormne, ali su indikativne. Komparativna analiza stavova mladih i starijih pokazala je da mladi više od starijih iskazuju povjerenje u medije, da su tolerantniji spram niza društvenih pojava i skupina koje izazivaju prijepore u hrvatskoj i europskoj javnosti te senzibilniji u pogledu nacionalnih nejednakosti. Mladi više od starijih percipiraju rat kao glavni uzrok aktualnih teškoća, znatno više vjeruju u vlastitu generaciju kao društvenu snagu koja može pokrenuti pozitivne trendove, izražavaju veću spremnost za uključivanje u razne građanske akcije te više vjeruju da ih televizija i udruge mladih mogu pokrenuti za aktivno sudjelovanje u društvenim poslovima. Istodobno, mladi manje od starijih prihvaćaju vrijednosti demokratskog poretka, ali su i manje skloni harmoničnom shvaćanju politike, manje su socijalno osjetljivi, izražavaju manje povjerenja u institucije vlasti, među političkim prioritetima rjeđe ističu socioekonomske ciljeve i očuvanje tradicije, manje izabiru nemoral i kriminal u privatizaciji kao uzrok sadašnjih problema, u manjoj mjeri opažaju korupciju u svim područjima društvenog života (osim školstva), manje vjeruju u pozitivan doprinos stručnjaka i poduzetnika u prevladavanju kriznih trendova, manje su zainteresirani za politiku i manje participiraju u političkim strankama te manje vjeruju u mobilizatorsku ulogu demokratskog obrazovanja, volontiranja, političkih stranaka i nevladinih udruga, kao i u doprinos obitelji i obrazovnog sustava u stimuliranju društvenog angažmana mladih. Ustanovljeno međugeneracijsko diferenciranje se objašnjava teorijom životnih ciklusa, a što znači da su te razlike uglavnom posljedica različitog ukupnog društvenog statusa i iskustava mladih i starijih. To podrazumijeva da većina mladih još nije preuzela trajne društvene uloge i da su njihova neposredna iskustva ograničena na samo neka društvena područja, među kojima politika nema istaknuto mjesto. Postojeće međugeneracijske razlike posljedica su i činjenice da većina starijih baštini iskustvo iz drukčijega poretka, što u određenoj mjeri formira njihov sadašnji sustav političkih vrijednosti, a koji se u nekim elementima, posebice vezanim za socijalne dimenzije, razlikuje od sustava političkih vrijednosti mladih. S druge strane, približavanju mladih i starijih pridonosi zajedničko epohalno iskustvo, odnosno život u specifičnom sociopovijesnom razdoblju. Odsutnost dubokih međugeneracijskih podvojenosti također upućuje na to da, unatoč radikalnim promjenama koje su nastale raspadom starog i uspostavom novog društvenog i političkog poretka, mehanizam prenošenja političkih vrijednosti sa starijih generacija na mlađe funkcionira u primjetnoj mjeri zajedno s manjkavostima koje postoje u izgrađenoj političkoj svijesti starijih. Iako se pokazalo kako mladi u Hrvatskoj nešto manje prihvaćaju tradicionalne vrijednosti nego stariji, na nekim su područjima istodobno konzervativniji od svojih europskih vršnjaka. Na to ukazuje veća orijentiranost mladih Hrvatske na obitelj i manja tolerancija nekih pojava i skupina u suvremenom društvu. Pritom je i socijalna participacija hrvatske mladeži na nižoj razini nego što je to slučaj s njihovim europskim vršnjacima. Odnos prema ljudskim pravima je također jedan od indikatora političke pripremljenosti mladih Hrvatske za integraciju u demokratsku Europu u kojoj se promiču visoki standardi zaštite ljudskih prava i sloboda. Rezultati istraživanja o vrednovanju pojedinačnih ljudskih prava i sloboda pokazuju da mladi u najvećem broju prihvaćaju pravo na obrazovanje, pravo na rad i osobnu sigurnost, pravo na privatnost, socijalnu zaštitu starih i ugroženih, jednakost pred zakonom, prava žena te pravo na vlasništvo. Analiza je pokazala da preferencija pojedinačnih ljudskih prava i sloboda nije uvjetovana promatranim sociodemografskim i sociostrukturnim obilježjima mladih, osim obrazovanjem, a što ukazuje na značajnost sustava obrazovanja kao agensa poboljšanja stanja ljudskih prava. Oko trećine mladih je nezadovoljno poštivanjem ljudskih prava u Hrvatskoj danas kao i prije pet godina, postotak neodlučnih je opao, a porastao je broj onih koji drže da se ljudska prava u Hrvatskoj uglavnom ili potpuno poštuju. Rezultati analize po socijalnim obilježjima mladih pokazali su da je sposobnost procjene i veća kritičnost spram statusa ljudskih prava u Hrvatskoj povezana sa življenjem u ekonomski prosperitetnijim regijama, lijevom ideološko-političkom orijentacijom i ženskim spolom. Usporedbom procjene doprinosa institucija, udruga i značajnih pojedinaca na populaciji mladih 1999. i 2004. ustanovljeno je da današnja generacija mladih u većoj mjeri percipira doprinos svih promatranih aktera (osim oporbe) zaštiti ljudskih prava i sloboda u Hrvatskoj. Točnije, većina mladih za sve aktere procjenjuje da potpuno ili uglavnom pridonose ostvarivanju ljudskih prava u Hrvatskoj, a to se posebice odnosi na percepciju doprinosa najviših institucija vlasti. Na percepciju statusa ljudskih prava u Hrvatskoj i doprinosa promatranih aktera ostvarivanju tih prava primjetno najviše utječe regionalna pripadnost i stranačka identifikacija, a potom socijalno porijeklo, spolna pripadnost i religijska samoidentifikacija mladih. Usporedba prihvaćenosti promatranih ljudskih prava i sloboda na populaciji mladih i starijih ispitanika u Hrvatskoj pokazuje da stariji većinu pojedinačnih ljudskih prava i sloboda prihvaćaju u većoj mjeri od mladih te iskazuju manju kritičnost spram sadašnjeg poštivanja tih prava i sloboda u Hrvatskoj pri čemu i doprinos svih promatranih aktera više vrednuju. Sumarno, analiza pokazuje da mladi ljudska prava i slobode visoko prihvaćaju kada se o njima govori na načelnoj razini, ali da do stanovitog nesuglasja dolazi kada je riječ o konkretnim pravima i praksi u Hrvatskoj. Iako je stupanj prihvaćenosti vrijednosti ljudskih prava i sloboda među mladima visok, pronađena su i odstupanja koja ukazuju na pojačanu potrebu za dodatnim angažiranjem pojedinih socijalizacijskih agensa, osobito obrazovnog sustava i političkih aktera. Nacionalna vezanost mladih još je jedan indikator koji je relevantan za njihov odnos prema europskoj integraciji. Istraživanje je pokazalo da su kod mladih najbolje zastupljeni stavovi umjerene nacionalne identifikacije, zatim oni koji označavaju otvorenost prema svijetu, dok su etnocentrične tvrdnje na začelju dobivene hijerarhije. Pritom se pokazalo kako je stav koji najbolje reprezentira nacionalnu identifikaciju prvi puta u našim istraživanjima na čelu ranga, kao što je evidentno da su nacionalno obojeni stavovi, kako oni umjereni, tako i oni ekstremni, zastupljeniji u odnosu na 1986. i 1999. godinu. Ovakav porast nacionalne vezanosti kod mladih može se protumačiti izraženijim egzistencijalnim problemima i većom neizvjesnošću u pogledu budućnosti, porastom razlika između bogatih i siromašnih kao i manjim povjerenjem u političko vodstvo. Neposredno suočavanje s takvom društvenom nestabilnošću rezultira traženjem sigurnijih modela odnosa prema drugima, prema društvu u cjelini i pojedinim njegovim dijelovima, pri čemu nacija predstavlja jedno od sigurnih utočišta, kao što su to obitelj i Crkva. Ipak, treba reći da stabilno snažni ostaju i stavovi otvorenosti prema svijetu koji su često komplementarni, a ne suprotni stavovima nacionalne identifikacije. To ujedno ukazuje na kompleksnost problema nacionalne vezanosti i činjenicu da ona ne mora biti isključiva, nego da može koegzistirati i sa stavovima koji pridonose procesima europske asocijacije. U pogledu nacionalne vezanosti, naravno, mladi nisu homogeni. Rezultati analize su pokazali kako su nacionalno orijentirani mladi značajno religiozniji od ostalih, simpatizeri su konzervativnih stranaka, žive u Dalmaciji, Srednjoj i Istočnoj Hrvatskoj, češće su porijeklom sa sela i iz obitelji u kojima otac ima niži stupanj obrazovanja, osobno imaju nižu naobrazbu te, unutar uzorka mladih, pripadaju najmlađoj kohorti (15-19 godina) te skupinama učenika i nezaposlenih. S druge strane, izrazito nižu nacionalnu vezanost iskazuju mladi istarske, zagrebačke i sjeverno-hrvatske provenijencije, neodlučni u pogledu religije ili ateisti, urbane provenijencije i višeg obiteljskog i osobnog obrazovanja. No kada je riječ o kozmopolitizmu, mladi pokazuju znatno homogenije rezultate. Osobito je indikativno da etnocentričniji ispitanici i, u manjoj mjeri, oni s izraženom nacionalnom identifikacijom češće imaju negativnu percepciju Europske unije, dok nacionalno isključiviji ispitanici odbijaju podržati i ulazak Hrvatske tu asocijaciju. Ispitivanje socijalne (etničke) distance prema određenim nacijama pokazalo je da se na začelju ranga nalaze nacije bivše jugoslavenske federacije i Rusi, dok se, kao nešto ispodprosječno vrednovani, na sredini ljestvice nalaze pripadnici nekih srednjoeuropskih nacija (Česi i Mađari). Stanovnici europskog zapada i jugozapada, osobito Talijani, koji zauzimaju prvu poziciju iza Hrvata, i Nijemci, pokazuju zadovoljavajuće rezultate već time što su vrednovani prosječnim ocjenama. No i stupanj socijalne bliskosti koju mladi građani Hrvatske imaju prema drugim Hrvaticama i Hrvatima pokazuje određenu dozu samokritike, jer oko jedne trećine mladih nema osobitog afiniteta prema, uglavnom, vlastitom narodu. Stariji se ispitanici od mladih razlikuju po tome što izraženije zastupaju stavove na ljestvici nacionalne vezanosti kao što u prosjeku pokazuju i veću etničku distancu. Međutim, činjenica je da, unatoč postojanju intergeneracijskih razlika u nacionalnoj vezanosti u korist starije skupine, nalazimo i intrageneracijske razlike u korist najmlađih ispitanika u našem uzorku (15-19 godina). Taj je fenomen u literaturi već opisan tzv. U-krivuljom, koja zorno ilustrira višu nacionalnu obojenost pojedinca u ranijoj i staroj životnoj dobi. Tako se veća nacionalna vezanost s jedne strane pojavljuje kao izraz adolescentske tranzicijske krize, a s druge kao posljedica dugogodišnje perseveracije u doživljaju i proizvodnji (vjerojatno) negativnih iskustva s određenom out-grupom. Odnos ispitanika prema europskoj integraciji i EU ispitivan je brojnim indikatorima, pri čemu je naglasak stavljen na percepciju posljedica priključivanja Hrvatske Europskoj uniji. No, ispitivani su i drugi aspekti odnosa prema Europi i EU koji predstavljaju širi kontekst za razumijevanje percepcije posljedica ulaska u Uniju. Dobiveni rezultati pokazuju da je većina mladih i starijih u Hrvatskoj imala zapravo neutralnu sliku o EU, iako je više onih s pozitivnom nego s negativnom slikom. Čak je devet desetina ispitanika početkom 2004. podržavalo integraciju Hrvatske u Uniju, među kojima je najviše euroskeptika, tj. onih koji smatraju da se od pridruživanja previše očekuje. Istodobno, euroentuzijasta (koji očekuju svekolike dobrobiti od pridruživanja) i eurorealista (koji drže da je integracija neminovna za opstanak malih zemalja) bilo je znatno manje. Što se tiče teškoća koje stoje Hrvatskoj na putu u ujedinjenu Europu ispitanici su ih podjednako adresirali i na Hrvatsku i na EU, s tim da je od 1999. do 2004. među mladima porastao broj onih koji naglašavaju odgovornost EU, a smanjio se broj onih koji ističu odgovornost Hrvatske. Osobito je važan nalaz da mladi očekuju znatno više pozitivne nego negativne posljedice nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. No, pritom se pokazalo kako je, tijekom pet godina, među mladima došlo do blagog opadanja pozitivnih, a rasta negativnih očekivanja. Najveća pozitivna očekivanja registrirana su na individualnom i sociokulturnom planu, dok je opao optimizam u pogledu socioekonomskog napretka. Dapače, upravo se zbog socioekonomske nepripremljenosti Hrvatske za ulazak u razvijeno europsko okruženje očekuje najviše negativnih posljedica. Ispitivanje očekivanog razvoja EU u narednih deset godina pokazalo je da samo mogućnost olakšanih putovanja, rada, studiranja i života u Europi očekuje većina ispitanika, posebice mladih. Mladi se u priličnoj mjeri pribojavaju troškova integracije za Hrvatsku i pogoršanja položaja poljoprivrednika. Negativne posljedice po vlastitu zemlju, mladi u Hrvatskoj također slabije percipiraju, nego je to slučaj s njihovim vršnjacima u Uniji. Vezano uz bojazni od izgradnje ujedinjene Europe i Europske unije, ustanovili smo da se mladi u Hrvatskoj najviše boje kraja hrvatske valute i porasta kriminala, a najmanje potencijalnog gubitka socijalnih privilegija. Strahovi ispitanika iz proširene EU nešto su drugačiji – najviše je izražena bojazan od transfera radnih mjesta u druge zemlje, porasta kriminala i trgovine drogom, poteškoća za poljoprivrednike i cijene koju zbog izgradnje EU njihova zemlja mora platiti. I mladi i stariji ispitanici iz Hrvatske su manje od Europljana zabrinuti za gubitak nacionalnog identiteta, jezika i socijalnih privilegija. Svi naši ispitanici naglašavaju višestruke koristi od proširenja EU, zatim slijedi pozitivni utjecaj proširenja za Hrvatsku, a nisko su vrednovani napori hrvatskih vlasti za ulazak u Uniju. Eventualno pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji značit će i promjenu u načinu donošenja odluka, u smislu da će se neke donositi na nacionalnoj razini, a neke zajednički s EU. Naši su se ispitanici u tom pogledu pokazali vrlo spremnima za integraciju, jer ih više od polovine misli da bi četiri petine promatranih područja trebalo biti predmetom zajedničke odluke Hrvatske i EU. Jedina područja u kojima bi, po mišljenju mladih ispitanika, Hrvatska trebala samostalno odlučivati jesu prihvaćanje izbjeglica, pravosuđe, kultura, poljoprivreda i ribarstvo te policija. Europljani o istom pitanju imaju različito mišljenje, pa tako za dvije trećine navedenih poslova misle da bi ih njihova zemlja trebala obavljati zajedno s EU, dok bi samostalno trebala odlučivati u područjima sprječavanja kriminala mladih, urbanog nasilja, zatim u obrazovanju, osnovnim pravilima o medijima, o zdravstvenoj i socijalnoj skrbi te o nezaposlenosti. Različite društvene skupine su na osnovi percepcije mladih grupirane u potencijalne gubitnike integracije (poljoprivrednici, umirovljenici, radnici, nezaposleni), potencijalne dobitnike integracije (kao što su stanovnici glavnog grada i nekih regija, te mladi, ali i svi građani Hrvatske) te sigurne dobitnike integracije koji su i najbolje pripremljeni za ulazak Hrvatske u EU (stručnjaci, pojedinci koji govore strane jezike, politička elita, menadžeri, velike tvrtke). Pokazalo se, zapravo, da mladi drže kako su najveći dobitnici integracije u EU one društvene skupine koje su i u današnjim hrvatskim okvirima u razmjerno boljem položaju, a oni čiji je sadašnji položaj nezavidan i kojima bi bolja budućnost bila najpotrebnija, percipirani su kao potencijalno najmanji dobitnici. Ohrabrujuće je tek to što mladi same sebe svrstavaju u potencijalne dobitnike, što znači kako smatraju da postojeće sposobnosti i potencijali mlade generacije trebaju samo optimalne okolnosti da bi se iskazali u punoj mjeri. Međutim, podaci o znanju stranih jezika ne oduševljavaju pretjerano, osobito kad se usporede sa znanjem stranih jezika mladih u zemljama Europske unije. U ovom smo istraživanju ustanovili i to kako je oko tri četvrtine naših ispitanika ponosno na činjenicu da su građani Hrvatske, dok je nešto preko polovice i mladih i nešto manje starijih ponosno zbog činjenice da su Europljani. Mladi su ti koji su nešto kritičniji spram nacionalnog identiteta i istodobno prednjače u pozitivnom vrednovanju svog europejstva. No, najzanimljiviji nalaz jest da svi hrvatski ispitanici osjećaju manje nacionalnog ponosa od stanovnika Europske unije, dok je razumljivo da ispitanici iz EU više ističu svoj ponos što su Europljani. Odgovori ispitanika na pitanje o sadržaju pojma “ građanin Europske unije” pokazuju da ni mladi ni stariji nemaju koherentno poimanje građanstva u EU. Ipak, pravo na rad, život i studij u bilo kojoj članici EU predstavlja ključne elemente shvaćanja tog građanstva i kod mladih u Hrvatskoj i kod onih iz same Unije. I kod mladih i kod starijih ispitanika u Hrvatskoj najmanje se važnim pokazalo opće aktivno pravo glasa, bez obzira radi li se o izborima za Europski parlament, za nacionalna ili za lokalna predstavnička tijela. Samo jedan od četiri ispitanika iz Hrvatske smatra da će od hrvatskog članstva u EU imati osobne koristi, dok skoro polovica mladih i trećina starijih ispitanika o tome nema definirano mišljenje. Jasno je da je taj osjećaj usko vezan uz pitanje osobnog značenja Europske unije za ispitanike, pri čemu ni mladi ni stariji nemaju homogenu percepciju značenja EU. Samo se jedan odgovor javlja u natpolovičnom broju slučajeva – EU je način stvaranja bolje budućnosti za mlade, dok je malu potporu dobila tvrdnja da EU znači nekakvu “ europsku vladu” , nadređenu nacionalnim državama koje su članice Unije. Za razliku od toga, mladi iz zemalja Unije najviše naglašavaju slobodu kretanja, dok je vremenom upravo pojam “ europske vlade” postao izraženiji u stavovima europske mladeži. I kod mladih u Hrvatskoj i kod mladih u EU, podjednako je nizak strah od eurobirokracije, gubitka kulturne raznolikosti i utopizma europske ideje. U pogledu spremnosti mladih za život izvan granica Hrvatske, pokazalo se da bi gotovo dvije petine njih željelo neko vrijeme živjeti (i raditi ili studirati) u inozemstvu, dok bi zauvijek tamo otišla četvrtina hrvatske mladeži. Stariji ispitanici, s druge strane, pokazuju veću konzervativnost prema mogućem odlasku svoje djece u neku od zemalja Unije, s tim da su ipak spremni pristati na njihovo studiranje i usavršavanje u EU, a samo bi svaki sedmi ispitanik želio da se njihova djeca trajno nastane ili cijeli radni vijek provedu u nekoj od zemalja članica Europske unije. Analiza diferenciranja mladih u njihovu odnosu spram europske integracije i EU pokazala je da korištena socijalna obilježja imaju ograničen utjecaj. Drugim riječima, mladi su relativno homogeni u svom doživljaju ujedinjene Europe i očekivanjima od pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji. No, stanovite razlike postoje, a one su ponajviše uvjetovane stranačkom identifikacijom, socioprofesionalnim statusom, regionalnom pripadnošću i religijskom samoidentifikacijom. Iz toga slijedi da najviše utjecaja na stavove spram procesa europske integracije imaju ideološko-politička opredjeljenja te konkretan društveni status i specifičnosti šire sredine. Tako se pokazalo kako su pristaše stranaka lijevog centra, učenici i studenti, stanovnici razvijenijih regija i nereligiozni ispitanici skloniji EU i procesu integracije, pri čemu više naglašavaju pozitivne posljedice i potencijalne dobiti od hrvatskog pridruživanja Uniji, nego što iskazuju bojazni od negativnih posljedica. Otuda se najkraće može reći kako se veća socijalna kompetencija mladih odražava i na formiranje stabilne i konzistentne proeuropske orijentacije. Inače, mladi se od starijih ponajviše razlikuju po tome što više očekuju pozitivne posljedice od integracije Hrvatske u EU i istodobno manje problema i neželjenih posljedica. Kada je riječ o informiranju i informiranosti mladih u Hrvatskoj rezultati su pokazali da mladi relativno često prate vijesti u svim medijima, s tim da u tome zaostaju i za starijim ispitanicima i za ispitanicima iz bivših zemalja kandidatkinja za EU. Taj se nalaz ne odnosi jedino na korištenje interneta kao izvora informacija, u čemu mladi daleko prednjače pred starijima. Pritom se mladi međusobno najviše razlikuju upravo po korištenju interneta i čitanju dnevnih novina, s tim da su društveno kvalificiraniji mladi (obrazovaniji, iz urbanih sredina i bogatijih regija te prosječno stariji) ti koji češće za informiranje koriste i jedan i drugi medij. Što se tiče sadržaja koje ispitanici prate u medijima, uočljivo je da su mladi puno češće zainteresirani za zbivanja iz društvenog i kulturnog života, a puno manje za politički konotirane teme. Usporedba s ispitanicima iz 13 zemalja kandidata za EU pokazala je da su oni daleko više zainteresirani za sve teme (osim sporta) od hrvatskih ispitanika. U pogledu procjene o vlastitoj razini informiranosti o EU, nešto više od polovine mladih izjavilo je da su dobro informirani o Europskoj uniji i zbivanjima u njoj, naspram čak dvije trećine starijih koji smatraju da su dobro informirani. S druge strane, rezultati i mladih i starijih ispitanika su iznenađujuće visoki u usporedbi s podacima o informiranosti stanovnika 25 zemalja Europske unije, u kojoj čak tri četvrtine ispitanika smatra da su slabo informirani o toj problematici. Usko vezano uz pitanje informiranosti o samoj Europskoj uniji jest i pitanje o općoj informiranosti glede hrvatskog približavanja toj asocijaciji. Rezultati pokazuju ponešto drugačiji trend nego prethodni nalazi. U ovom slučaju, manje od polovine mladih smatra da su o tom procesu dobro informirani. Zanimljivo je pritom da su istovjetno prikupljani podaci iz zemalja kandidatkinja za ulazak u EU pokazali mnogo manju ocjenu ispitanika o vlastitoj informiranosti po tom pitanju. Kad je riječ o temama i problemima vezanim uz EU o kojima ispitanici žele više informacija, ustanovljeno je da su i mladima u Hrvatskoj i ispitanicima iz zemalja kandidata za ulazak u EU najzanimljivije teme vezane upravo uz politiku Unije prema mladima i obrazovanju, a zatim uz gospodarstvo i socijalnu politiku. Uz sve to, pitanja vezana uz proširenje EU, kulturnu politiku, međunarodne odnose, regionalnu politiku i proračun EU mladima su najmanje zanimljiva. Načini na koji se ispitanici informiraju o Europskoj uniji prvenstveno obuhvaćaju masovne medije (tisak, televiziju i radio), a tek onda druge oblike informiranja kao što su rasprave s najbližima, surfanje internetom, specijalizirane knjige i drugi tiskani materijali te rad nevladinih organizacija. U korištenju navedenih izvora nema većih razlika između mladih i starijih ispitanika, osim u slučaju interneta. Kad je riječ o ispitanicima iz 25 zemalja članica EU, oni u manjoj mjeri navode sve navedene izvore kao način informiranja o Europskoj uniji, njenim politikama i ustanovama. Ispitivanje objektivnog znanja ispitanika o određenim temama vezanim uz Europsku uniju polučilo je porazne rezultate. Tako je na pitanje o tome gdje se Hrvatska u trenutku ispitivanja nalazila u procesu približavanja EU točan odgovor znala samo trećina mladih i starijih ispitanika. Drugo postavljeno pitanje ticalo se poznatosti određenih institucija Europske unije. Mladi i stariji ispitanici nisu previše različiti po svom znanju kad je o tom pitanju riječ: i jednima i drugima je najpoznatija institucija Europski parlament, zatim Europska komisija, zatim Vijeće ministara EU, pa Europska središnja banka, dok je za ostale institucije čulo manje od dvije petine hrvatskih ispitanika. Ispitani građani iz Europske unije, dakako, više su upoznati sa svakom od navedenih institucija Socijalna obilježja mladih, koja uzrokuju najveće razlike u pogledu njihove informiranosti, prvenstveno su ona koja se tiču razine sociokulturne kvalificiranosti (socioprofesionalni status i stupanj obrazovanja), zatim je to spol, a potom provenijencija, regionalna pripadnost i dob ispitanika. Najveću razinu informiranosti i znanja pokazuju muškarci iz najstarije dobne kohorte mladih, oni koji su rođeni i stanuju u velikim gradovima, stanovnici najrazvijenijih regija, studenti i zaposleni te oni s visokoškolskom naobrazbom, nereligiozni i simpatizeri liberalno i lijevo orijentiranih stranaka. Uz sve to, valja reći da su s boljim znanjem i informiranošću o Europskoj uniji, njenim politikama, ustanovama i procesom proširenja, povezani i pozitivni stavovi o različitim aspektima Europske unije (slika o EU, praćenje tema s njom povezanih u medijima, podrška hrvatskom pridruživanju Uniji i sl.), što najvjerojatnije znači da se međusobno uvjetuju. Međugeneracijske usporedbe, pak, pokazale su da su stariji zainteresiraniji za većinu medijski posredovanih tema, i to posebice politiku, te da svoju informiranost procjenjuju boljom nego mladi svoju. Najkraće rečeno, rezultati istraživanja informiranosti i znanja hrvatskih građana – i mladih i starijih – o Europskoj uniji pokazali su da oni nisu toliko zainteresirani za problematiku Europske unije koliko bi to njena prisutnost u medijima i na političkom dnevnom redu implicirala, pri čemu je njihovo znanje o odnosima Hrvatske i EU na još nižoj razini. Otuda slijedi da je potrebno provesti snažnu i sveobuhvatnu javnu kampanju usmjerenu upravo na povećanje i informiranosti i znanja građana o Europskoj uniji i onome što ona predstavlja, kako bi u trenutku kada to dođe na dnevni red, stanovnici Hrvatske mogli donijeti argumentiranu odluku o pristupanju svoje zemlje toj zajednici europskih zemalja. Prezentirani rezultati istraživanja mogu se sažeti u nekoliko tendencija i konstatacija šire naravi. Politička kultura mladih u nizu aspekata svjedoči o približavanju poželjnim demokratskim standardima – posebice u pogledu prihvaćanja temeljnih liberalno-demokratskih vrijednosti i načelne spremnosti na društveni angažman – ali su njihova društvena moć i socijalni kapital na niskoj razini. Pritom su mladi svjesni svoje društvene i političke marginaliziranosti te prepoznaju cijeli spektar mjera koje bi mogle pridonijeti tome da zadobiju stanovitu moć i postanu aktivni građani, kako je to i poželjno u demokratskom društvu, ali nedovoljno koriste kanale socijalne i političke promocije koji su im na dispoziciji. Današnja generacija mladih iskazuje nižu razinu socijalne osjetljivosti i više je orijentirana na individualne napore i obiteljske resurse u ostvarivanju svojih životnih ciljeva. Pritom se ne čini da su svjesni toga kako će nejednak pristup postojećim društvenim resursima današnjih mladih generirati nejednak društveni status u njihovoj zreloj dobi. Otuda se može očekivati širenje i produbljivanje procesa socijalnog raslojavanja koje bi trebalo biti korigirano mehanizmima da se, što je više moguće, osigura jednakost šansi u pristupu društvenim resursima (ponajprije obrazovanju). Time se želi reći da je ljudski kapital ono s čim u Hrvatskoj, kao maloj i nedovoljno razvijenoj zemlji, treba vrlo promišljeno postupati. To ujedno znači maksimalno ulaganje u razvoj ljudskih potencijala pri čemu su mladi na prvom mjestu. Međugeneracijske razlike u pogledu pripremljenosti za ulazak Hrvatske u Europsku uniju i odnosa spram europske integracije nisu takvog tipa i opsega da bi se moglo govoriti o jazu generacija, ali jesu indikativne. Najuočljivije je to da su se mladi pokazali liberalnijima, tolerantnijima i fleksibilnijima, da više vjeruju u potencijale vlastite generacije i da su konzistentno više proeuropski orijentirani, pri čemu upravo svoju generaciju doživljavaju kao jednog od sigurnijih dobitnika hrvatske integracije u ujedinjenu Europu. Ti trendovi sugeriraju da su potencijali mladih resurs s kojim treba ozbiljno računati na putu Hrvatske u EU. Proces približavanja Hrvatske Europskoj uniji povezan je s različitim teškoćama koje utječu na stavove građana o važnosti ulaska Hrvatske u Uniju. U ovom je istraživanju jasno detektirano da, za razliku od hrvatske političke elite, i mladi i stariji građani integraciju Hrvatske u EU ne smatraju najvažnijim političkim ciljem. Politički prioriteti građana su znatno drukčiji, a njihova potpora projektu europske integracije slabi. Stoga je realno očekivati da će se taj trend nastaviti ukoliko potraju problematična zbivanja u Europskoj uniji te teškoće u odnosima Hrvatske i EU, ali i nepovoljna gospodarska i socijalna kretanja u Hrvatskoj. Zbog toga pred vladajućom političkom elitom stoje dvije komplementarne i podjednako važne zadaće: pokretanje razvoja Hrvatske i argumentirano objašnjavanje građanima svrhovitosti integriranja Hrvatske u ujedinjenu Europu.
Projekt / tema: 0100004
Izvorni jezik: HRV
Kategorija: Strucna
Znanstvena područja:
Politologija,Sociologija,Psihologija



  Verzija za printanje   za tiskati


upomoc
foot_4