hrvatski

Emocije u kontekstu evolucijske psihologije

Najveći broj psihologa i danas smatra da je ljudsko ponašanje moguće razumjeti bez poznavanja povijesti naših predaka, uvjeta u kojima su oni evoluirali i mehanizama koje smo od njih nasljedili. Npr. prema biheviorističkim načelima ponašanje je gotovo u potpunosti određeno okolinom i u cjelosti naučeno, nasljeđenih mehanizama ima malo, a od njih je jedino važna opća sposobnost učenja koja nam omogućava da s jednakom lakoćom naučimo bilo kakvo ponašanje. Evolucijska psihologija je pristup u kojem se saznanja i principi evolucijske biologije koriste za istraživanja strukture ljudskog uma. To nije neko posebno područje istraživanja, kao što je npr. inteligencija ili socijalno ponašanje, nego način razmišljanja koji se može primijeniti na bilo koje područje kojim se psihologija bavi. Osnovna je karakteristika tog pristupa da se ljudski um shvaća kao skup mehanizama za procesiranje informacija koji su nastali prirodnom selekcijom radi rješavanja adaptivnih problema s kojima su se susretali naši preci, lovci-sakupljači. Suvremene teorije emocija koje se baziraju na principima evolucijske psihologije polaze od nužnosti utvrđivanja karakteristika situacija koje su se tokom evolucijske povijesti ponavljale i u kojima su se konzistentno javljali specifični adaptivni problemi. Emocije se smatraju specijaliziranim načinima operacija koji su oblikovani prirodnom selekcijom a podešavaju fiziološke, psihološke i ponašajne parametre organizma tako da povećavaju njegovu sposobnost i tendenciju k adaptivnom odgovaranju na prijetnje i pozitivne mogućnosti karakteristične za određene vrste situacija. Općenito govoreći, emocije možemo nazvati adaptacijama koje su nastale kao odgovor na problem usklađivanja različitih mehanizama odnosno modula.

evolucija; emocije; modularnost

nije evidentirano